четвртак, 20. јул 2017.

100 godina nakon revolucije, komunizam se nije promijenio

Piše: Jonathan Chait

Kako bi obilježili 100. godišnjicu Sovjetskog eksperimenta, New York Times objavljuje redovnu seriju tekstova o komunizmu. Cjelokupni ton ove serije naginje ka sjetnom i posljednji tekst Bhaskara Sunkara urednika lijevog magazina Jacobin, predstavlja komunizam kao preplanuo, odmoran i spreman. Sunkara vidi novu budućnost za komunizam, samo ovog puta bez čistki, gulaga, masovne gladi i ostalih neprijatnih elemenata.

Sunkara tvrdi da su originalni boljševici imali dobre namjere ali njihov projekat je nekako skrenuo na pogrešnu stranu. „Možemo odbaciti verziju Lenjina i boljševika kao bjesomučnih demona i odabrati da ih vidimo kao dobronamjerne ljude koji pokušavaju izgraditi bolji svijet iz krize,“ tvrdi on, „ali moramo pronaći način da izbjegnemo njihove neuspjehe.“ Poput mnogih apologeta marksizma, ni ovaj tekst ne uspijeva da se izbori sa inherentno autoritarnim i neliberalnim sistemom mišljenja. Ovo je razlog zašto je svaka marksistička vlada kroz istoriju monopolizovala moć. Ideologija koja opisuje veliki segment društva kao klasne neprijatelje koji moraju biti eliminisani nikada neće poštovati prava političkih protivnika. Boljševici su imali planove da unište svoje protivnike od samog početka. Još 1917,., Lenjin je pisao, „samo u komunističkom društvu, kada je otpor kapitalista u potpunosti slomljen… tek tada „država prestaje da postoji“ i postaje moguće govoriti o slobodi.“ Lenjin je možda bio „dobronamjeran“ u najapstraktnijem smislu – zamišljajući egalistički raj kao poslednji stepen njegove vizije. No on je oduvijek putovanje do te destinacije predviđao kroz rijeke krvi.

Stari ljevičari su sebe često definisali na osnovu svog odnosa prema komunističkim državama. Neki socijaldemokrati su održavali žestok antikomunizam, dok su drugi branili neke ili sve aspekte totalitarnih strahota u mjestima poput Sovjetskog Saveza ili Kine.

Jacobin postoji manje od deset godina i Sunkara je dovoljno mlad da može pouzdano da tvrdi da njegova verzija marksizma nikada ne bi dovela do brutalnosti verzije iz 20. vijeka. To međutim ne znači da je njegova naklonost ka lijevom autoritarizmu u potpunosti teoretska. Postoji jedan eksperiment u marksističkoj ili kvazi-marksističkoj vladavini na osnovu koga možemo mjeriti Jacobinovu toleranciju prema represiji: režim Huga Chaveza u Venezueli.

Populistička lijeva vlada osnovana od strane Chaveza i njegovih nasljednika možda nije brutalna kao režimi Staljina ili Maoa, ali njena nemilosrdnost je van svake ozbiljne sumnje. „Pod vlašću predsjednika Huga Chaveza i sadšnjeg predsjednika Nicolasa Madura, akumulacija vlasti u izvršnoj grani vlasti i erozija jamstava ljudskih prava omogućili su vlastima da zastrašuju, progone i čak kazneno goni svoje kritičare,“ kaže Human Rights Watch. „Borci za ljudska prava i novinari često često su suočeni sa kampanjama diskreditacije, napadima i zastrašivanjem. Politički protivnici i kritičari vlade i dalje su suočeni sa prijetnjom zatvora,“ primjećuje Amnesty International. Izvještaj State Department-a iz 2015, između ostalih kršenja ljudskih prava navodi „zlostavljanje političkih zatvorenika, uplitanje u pravo na privatnost, nepoštovanje slobode okupljanja, nedostatak zaštite za migrante iz Kolumbije, korupciju na svim nivoima vlade, prijetnje domaćim nevladinim organizacijama.“ Maduro je „neutralizovao Narodnu skupštinu u kojoj dominira opozicija izabranu u decembru 2015. i desetkovao nezavisnost sudstva,“ izvještava Carnegie Endowment for International Peace.

Čitateljima Jacobina kreiran je drugačiji smsao. Izvještavanje magazina o Venezueli, koliko sam mogao pronaći onlajn, počinje nakon smrti Chaveza. I u tom relativno kasnom momentu kada je autoritarna priroda režima bila jasna, Jacobin ga brani od perfidnih neoliberalnih kritičara.
Ton dvadesetak tekstova o Venezueli koje sam uspio pronaći varira od slavljeničkog do odbrambenog. “Danas možemo žaliti Chaveza, sutra se vraćamo borbi za socijalizam,” zaključuje jedan tekst iz 2013. Veliki dio rane “kritike” u Jacobinu je žaljenje što chavizam nije otišao dovoljno daleko. Stav Jacobina u 2014. bio je, „samo produbljivanje Bolivarske revolucije može je spasiti.“ Ili, „Ono što je danas potrebno i što je hitnije nego ikada je ne dijalog ili pomirenje, ne harmonija ili razumijevanje već radikalna posvećenost da se krene naprijed.“ Doista kontrarevolucionarni disidenti trebaju biti slomljeni: U onoj mjeri u kojoj Bolivarska revolucija ima problema, njihova rješenja neće doći iz razgovora sa onima koji žele da je sruše već organizovanjem radnika koji pokušavaju da ispune svoj potencijal. Ne može postojati neutralnost između ova dva položaja.“ „Takozvane povrede ljudskih prava“ su samo izgovor za imperijalizam Jenkija.

Ovo je ista retorika koju su marksisti koristili kako bi opravdali krvoprolića u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Revolucija nije večera, itd, itd.

Kako je venezuelanska ekonomija ušla u krizu i neuspješnost režima postalo sve teže poricati, izvještavanje Jacobina je omekšalo ali samo postepeno. Zahtjevi za strastvenijim pridržavanjem marksističke dogme su ustupili mjesto kritici kritičara režima. Ukoliko ste čitali mejnstrim konzervativnu analizu Donalda Trumpa koja se fokusira u velikoj mjeri na borbu protiv medija i njegovih protivnika ton će vam biti poznat.

„U mejnstrim izvještajima s prošlosedmičnih protesta u Caracasu, opozicija je predstavljena kao suštinski miroljubiva,“ žali se u jednom tekstu, „Čudnovatno iz narativa mirnog marša venezuelanske opozicije nedostaje mali detalj ubistva policajca od strane demonstranata u srijedu uveče,“ insistira drugi članak, usvajajući dvostruki standard: „U najvećem broju slučajeva, „plavi životi“ (životi policajaca, aluzija na kontraslogan kritičara Black lives matter pokreta – Blue lives matter ) očigledno su mnogo važni – osim kada služe pod samoproglašenom socijalističkom vladom koju su Sjedinjene Države okarakterisale kao „neobičnu i izuzetnu prijetnju.“ Čitav niz članaka odbacuje izvještaje o neuspjesima u državi, „Zapadni novinari“ su u krivu, FiveThirtyEight je u krivu, čak je i Bernie Sanders u krivu.

Sunkara možda želi da otkrije zašto su se marksistički principi pokazali neuspješnim u prošlosti, ali je izgleda odlučan da ne dođe do zaključaka koji impliciraju ideološke principe koji su prouzrokovali te neuspjehe.

U svom tekstu u Times-u on tvrdi: „Prijetnja po demokratiju danas dolazi sa desnice a ne ljevice.“ To je tačno, ali samo zato što danas u Sjedinjenim Državama marksizam predstavlja nebitnu frakciju bez ozbiljne mogućnosti da osvoji vlast na nacionalnom nivou. Oni na ljevici koji brinu o očuvanju demokratije trebali bi raditi na tome da tako i ostane.

izvor: New York magazine

preveo: Nikola Mojović

среда, 12. јул 2017.

Madeline Grant: Skandinavija nije socijalistički raj

piše: Madeline Grant

Skandinavija zauzima specijalno mjesto u umu socijalista širom svijeta. Novinarka lista The Guardian Polly Toynbee svojevrjemeno je opisala Švedsku kao „najuspješnije društvo u istoriji svijeta“

U Americi ljudi iz različitijih sfera života, od predsjedničkih kandidata do ekonomista koji su osvojili Nobelovu nagradu tvrde da kreatori politike treba da se ugledaju na Skandinaviju kao model za smanjenje nejednakosti i promovisanje balansiranog rasta.

No da li je Skandinavija socijalistički raj kakvim je promovišu? U obraćanju na Harvardu prošle godine, danski premijer Lars Løkke Rasmussen pokušao je razjasniti stvari. „Znam da neki ljudi povezuju nordijski model sa nekom vrstom socijalizma“, izjavio je. „Volio bih da učinim jednu stvar jasnom. Danska je daleko od socijalističke komandne ekonomije. Danska je tržišna ekonomija!“

недеља, 18. јун 2017.

Kraj ere „posla“

Piše: Chris Ladd 

Kada je moja pokojna baka bila tek devojka u ruralnom Arkanzasu niko nije imao posao. Svako ko je bio dovoljno odrastao da hoda i nosi kantu radio je od zore do sumraka. Rad je bio stalan, okrutan i sveobuhvatan, ali „posao“ kao stalno zvanično zaposlenje za platu je bio redak. Nekolicina onih koji su bili dovedeni u situaciju da vrše plaćeni rad za nekog drugog bili su na dnu društvene i ekonomske lestvice, mračan, poraženi ostatak  

Svet moje bake je bio vremenska kapsula ranijeg predkapitalističkog društva u kome je vlasništvo nad zemljištem određivalo društveni položaj a on je određivao ekonomske rezultate. Skoro svi su e bavili poljoprivredom. Malobrojna klasa trgovaca, profesionalaca je činila stanovništvo malih gradova koji su služili potrebama farmera. U takvom okruženju, ljudi koji su radili za platu su uglavnom bili siromašni i očajni. Udaljeni od zemlje nekim nesrećnim spletom okolnosti oni su bili najžalosniji deo društva. 

петак, 16. јун 2017.

Danas je rođendan Adama Smita

piše: Eamonn Buttler
Bar tako mislimo. Znamo kada je njegovo rođenje upisano u lokalnoj crkvi 1723. i pretpostavka je da je rođen par dana ranije. Nakon toga treba dodati nekoliko dana zbog promjene kalendara 1750. I tako dođemo do 16 juna.
Nakon uglavnom tihog detinjstva u Kirkaldiju, na istočnoj obali Škotske (iako je kratkrotrajno bio kidnapovan od strane skitnica) Smit se upisao na Univerzitet u Glazogovu, a zatim je otišao na Bailliol College, Oxford – gde je ustanovio da su profesori “digli ruke čak i od privida obrazovanja” jer su bili plaćeni bez obzira na uspeh njihovog rada.

уторак, 16. мај 2017.

Matthew Iglesias: Argumenti za imigraciju



Džordž Vašington je pokrenuo strategiju toliko radikalnu da je Sjedinjene Američke Države učinila najsnažnijom i najbogatijom državom na svetu – imigraciju.

Prihvatio je viziju otvorene Amerike koja bi danas delovala kao idealizam ili altruizam. „Amerika je otvorena da prihvati ne samo imućne i poštovane strance već i potlačene i progonjene svih nacija i religija,“ rekao je novopridošlim Ircima 1783. Uveravao ih je da će oni „ako svojom pristojnošću, osobinama i ponašanjem budu dostojni učešća u njima bitid obrodošli da dele sva prava i privilegije.“ 

No Vašingtonova vizija nije primarno bila usmerena na pomaganje drugima i milosrđe. To je bila vizija izgradnje države kakvu je želeo da Sjedinjene Države postanu. Veličina zahteva velike ljude, Americi je bilo potrebno više nego što je imala.

уторак, 28. март 2017.

Vilijam Finegan: Venecuela, neuspješna država

Student medicine mi je rekao da koristim njegovo ime. Rekao je da ga nije briga. Rekao mi je „Maduro je magarac.“ „Kreten“. Mislio je na Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele. Prolazili smo kroz krila velike  državne bolnice u Valensiji, gradu od oko milion stanovnika, stotinu milja zapadno od Karakasa. Hodnici su bili u polumraku, zagušljivi preplavljeni zastrašujućim smradom. Neki su bili puni pacijenata koji su strpljivo čekali u dugim redovima ispred ordinacija. Drugi su bili mračni i napušteni, sa iščupanim osvjetljenjem. Student medicine, gibak i svijetle kose nas je požurivao, vireći iza vrata i savetujući se sa kolegama u plavim mantilima.

недеља, 12. фебруар 2017.

Kada je prekasno zaustaviti fašizam – prema Štefanu Cvajgu

Tokom ljeta 1941. dok su novinski članci nagovještavali potonuće civilizacije u tamu, Štefan Cvajg, austrijski emigrant i pisac, grozničavo je sastavio prvu verziju svojih memoara „Jučerašnji svijet“ („The World of Yesterday“). Njegova voljena Francuska godinu dana ranije pala je pred nacistima. Blic (nacističko bombardovanje Britanije tokom Bitke za Britaniju prim. aut.) je dostigao vrhunac tokom maja kada je tokom samo jedne noći poginulo više od hiljadu i pet stotina stanovnika Londona. Operacija Barbarosa, kolosalna invazija Sila osovine na Sovjetski Savez tokom koje će skoro milion ljudi poginuti pokrenuta je tog juna. Hitlerove Einsatzgruppen, pokretne ubilačke jedinice pratile su armiju u stopu masakrirajući Jevreje i druge – često uz pomoć lokalne policije i građana.

Sam Cvajg je preventivno pobjegao iz Austrije 1934. Kada je Engelbert Dolfus, Austrijski klerofašistički kancelar tog februara uništio socijalističku opoziciju u kratkotrajnom ali krvavom civilnom ratu, Cvajgov salcburški dom je bio pretražen zbog sumnje da u njemu čuva zalihe oružija za levičarske milicije. U to vrijeme Cvajg je bio smatran za jednog od najznačajnijih Evropskih humanista-pacifista, apsurdna sirovost policijske akcije ga je toliko razbjesnila da je počeo da pakuje svoje stvari još te večeri. Iz Austrije, Cvajg i njegova druga supruga, Lotte otišli su prvo u Englesku a zatim u Novi Svijet, gdje će Njujork postati njihova baza uprkos njegovoj averziji prema njujorškoj gužvi i surovom takmičarskom duhu. Tražeći predah od izbjeglica koje su ga neumorno preklinjale za pomoć u pronalaženju posla, novac i veze, par je iznajmio skroman i sumoran bungalov u Osiningu, Njujork svega milju od Popravnog zavoda Sing Sing. Tu je počeo neumorni rad na svojoj autobiografiji – radeći, kako je sam rekao, kao „da me je gonilo sedam đavola“. Nekih četiri stotine stranica se prolilo iz njega u svega nekoliko sedmica. Njegova produktivnost je bila odraz osjećaja hitnosti: knjiga je bila zamišljena kao svojevrsna poruka budućnosti. Istorijska je zakonitost, pisao je „ da je savremenicima uskraćeno prepoznavanje ranih početaka velikih pokreta koji odlučujuće oblikuju njihovo vrjeme.“ Cvajg je odlučio da za dobrobit budućih generacija kojima je ostavljen zadatak da nanovo podignu društvo iz ruševina uđe u trag tome kako je vladavina Nacista postala moguća, te kako su on i mnogi drugi propustili da uoče njene početke.

понедељак, 02. јануар 2017.

"Leni" ili zašto me držite za idiota

Dobro došli u još jedno izdanje plebejskog vodiča kroz kulturu.

Izvukoh ovo iz drafta, prije nekih mesec dana spletom okolnosti dobih kartu za predstavu "Leni" u
Bitef teatru.

Predstava je posvećena rediteljki Leni Rifenštal, poznatoj pre svega po dokumentarno-propagandnim filmovima snimljenim za vreme režima Adolfa Hitlera gde se izdvajaju filmovi "Trijumf volje" o konvenciji Nacional-socijalističke partije i "Olimpija" posvećen Berlinskim Olimpijskim igrama 1936.

Well, ako vas interesuje Leni Rifenštal imate vikipediju, sa više informacija nego što vam ja mogu ikada dati a ako čitate ovaj tekst verovatno imate makar osnovnu ideju o kome je reč.

I upravo ovo je najveći problem predstave "Leni", ovo je predstava koja pored svih dobrih stvari pati od teške krize identiteta koja se ogleda u potpunom neshvatanju publike.

Moguće je pretpostaviti sa velikom preciznošću da značajan deo nas koji smo bili zainteresovani za predstavu o Leni Rifenštal imamo makar osnovno poznavanje ko je Leni i njenog rada, verovatno i već formirane stavove o njoj.

Well, ja sam bar očekivao da je neko u produkciji ili scenarista uzeo tako nešto u obzir. Ali ne, zašto bi ikome takva stvar pala na pamet, a ako pak jeste nisu to uspešno preneli.