Piše: Jonathan Chait
Kako bi obilježili 100. godišnjicu Sovjetskog eksperimenta, New York Times objavljuje redovnu seriju tekstova o komunizmu. Cjelokupni ton ove serije naginje ka sjetnom i posljednji tekst Bhaskara Sunkara urednika lijevog magazina Jacobin, predstavlja komunizam kao preplanuo, odmoran i spreman. Sunkara vidi novu budućnost za komunizam, samo ovog puta bez čistki, gulaga, masovne gladi i ostalih neprijatnih elemenata.
Sunkara tvrdi da su originalni boljševici imali dobre namjere ali njihov projekat je nekako skrenuo na pogrešnu stranu. „Možemo odbaciti verziju Lenjina i boljševika kao bjesomučnih demona i odabrati da ih vidimo kao dobronamjerne ljude koji pokušavaju izgraditi bolji svijet iz krize,“ tvrdi on, „ali moramo pronaći način da izbjegnemo njihove neuspjehe.“ Poput mnogih apologeta marksizma, ni ovaj tekst ne uspijeva da se izbori sa inherentno autoritarnim i neliberalnim sistemom mišljenja. Ovo je razlog zašto je svaka marksistička vlada kroz istoriju monopolizovala moć. Ideologija koja opisuje veliki segment društva kao klasne neprijatelje koji moraju biti eliminisani nikada neće poštovati prava političkih protivnika. Boljševici su imali planove da unište svoje protivnike od samog početka. Još 1917,., Lenjin je pisao, „samo u komunističkom društvu, kada je otpor kapitalista u potpunosti slomljen… tek tada „država prestaje da postoji“ i postaje moguće govoriti o slobodi.“ Lenjin je možda bio „dobronamjeran“ u najapstraktnijem smislu – zamišljajući egalistički raj kao poslednji stepen njegove vizije. No on je oduvijek putovanje do te destinacije predviđao kroz rijeke krvi.
Stari ljevičari su sebe često definisali na osnovu svog odnosa prema komunističkim državama. Neki socijaldemokrati su održavali žestok antikomunizam, dok su drugi branili neke ili sve aspekte totalitarnih strahota u mjestima poput Sovjetskog Saveza ili Kine.
Jacobin postoji manje od deset godina i Sunkara je dovoljno mlad da može pouzdano da tvrdi da njegova verzija marksizma nikada ne bi dovela do brutalnosti verzije iz 20. vijeka. To međutim ne znači da je njegova naklonost ka lijevom autoritarizmu u potpunosti teoretska. Postoji jedan eksperiment u marksističkoj ili kvazi-marksističkoj vladavini na osnovu koga možemo mjeriti Jacobinovu toleranciju prema represiji: režim Huga Chaveza u Venezueli.
Populistička lijeva vlada osnovana od strane Chaveza i njegovih nasljednika možda nije brutalna kao režimi Staljina ili Maoa, ali njena nemilosrdnost je van svake ozbiljne sumnje. „Pod vlašću predsjednika Huga Chaveza i sadšnjeg predsjednika Nicolasa Madura, akumulacija vlasti u izvršnoj grani vlasti i erozija jamstava ljudskih prava omogućili su vlastima da zastrašuju, progone i čak kazneno goni svoje kritičare,“ kaže Human Rights Watch. „Borci za ljudska prava i novinari često često su suočeni sa kampanjama diskreditacije, napadima i zastrašivanjem. Politički protivnici i kritičari vlade i dalje su suočeni sa prijetnjom zatvora,“ primjećuje Amnesty International. Izvještaj State Department-a iz 2015, između ostalih kršenja ljudskih prava navodi „zlostavljanje političkih zatvorenika, uplitanje u pravo na privatnost, nepoštovanje slobode okupljanja, nedostatak zaštite za migrante iz Kolumbije, korupciju na svim nivoima vlade, prijetnje domaćim nevladinim organizacijama.“ Maduro je „neutralizovao Narodnu skupštinu u kojoj dominira opozicija izabranu u decembru 2015. i desetkovao nezavisnost sudstva,“ izvještava Carnegie Endowment for International Peace.
Čitateljima Jacobina kreiran je drugačiji smsao. Izvještavanje magazina o Venezueli, koliko sam mogao pronaći onlajn, počinje nakon smrti Chaveza. I u tom relativno kasnom momentu kada je autoritarna priroda režima bila jasna, Jacobin ga brani od perfidnih neoliberalnih kritičara.
Ton dvadesetak tekstova o Venezueli koje sam uspio pronaći varira od slavljeničkog do odbrambenog. “Danas možemo žaliti Chaveza, sutra se vraćamo borbi za socijalizam,” zaključuje jedan tekst iz 2013. Veliki dio rane “kritike” u Jacobinu je žaljenje što chavizam nije otišao dovoljno daleko. Stav Jacobina u 2014. bio je, „samo produbljivanje Bolivarske revolucije može je spasiti.“ Ili, „Ono što je danas potrebno i što je hitnije nego ikada je ne dijalog ili pomirenje, ne harmonija ili razumijevanje već radikalna posvećenost da se krene naprijed.“ Doista kontrarevolucionarni disidenti trebaju biti slomljeni: U onoj mjeri u kojoj Bolivarska revolucija ima problema, njihova rješenja neće doći iz razgovora sa onima koji žele da je sruše već organizovanjem radnika koji pokušavaju da ispune svoj potencijal. Ne može postojati neutralnost između ova dva položaja.“ „Takozvane povrede ljudskih prava“ su samo izgovor za imperijalizam Jenkija.
Ovo je ista retorika koju su marksisti koristili kako bi opravdali krvoprolića u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Revolucija nije večera, itd, itd.
Kako je venezuelanska ekonomija ušla u krizu i neuspješnost režima postalo sve teže poricati, izvještavanje Jacobina je omekšalo ali samo postepeno. Zahtjevi za strastvenijim pridržavanjem marksističke dogme su ustupili mjesto kritici kritičara režima. Ukoliko ste čitali mejnstrim konzervativnu analizu Donalda Trumpa koja se fokusira u velikoj mjeri na borbu protiv medija i njegovih protivnika ton će vam biti poznat.
„U mejnstrim izvještajima s prošlosedmičnih protesta u Caracasu, opozicija je predstavljena kao suštinski miroljubiva,“ žali se u jednom tekstu, „Čudnovatno iz narativa mirnog marša venezuelanske opozicije nedostaje mali detalj ubistva policajca od strane demonstranata u srijedu uveče,“ insistira drugi članak, usvajajući dvostruki standard: „U najvećem broju slučajeva, „plavi životi“ (životi policajaca, aluzija na kontraslogan kritičara Black lives matter pokreta – Blue lives matter ) očigledno su mnogo važni – osim kada služe pod samoproglašenom socijalističkom vladom koju su Sjedinjene Države okarakterisale kao „neobičnu i izuzetnu prijetnju.“ Čitav niz članaka odbacuje izvještaje o neuspjesima u državi, „Zapadni novinari“ su u krivu, FiveThirtyEight je u krivu, čak je i Bernie Sanders u krivu.
Sunkara možda želi da otkrije zašto su se marksistički principi pokazali neuspješnim u prošlosti, ali je izgleda odlučan da ne dođe do zaključaka koji impliciraju ideološke principe koji su prouzrokovali te neuspjehe.
U svom tekstu u Times-u on tvrdi: „Prijetnja po demokratiju danas dolazi sa desnice a ne ljevice.“ To je tačno, ali samo zato što danas u Sjedinjenim Državama marksizam predstavlja nebitnu frakciju bez ozbiljne mogućnosti da osvoji vlast na nacionalnom nivou. Oni na ljevici koji brinu o očuvanju demokratije trebali bi raditi na tome da tako i ostane.
izvor: New York magazine
preveo: Nikola Mojović
Kako bi obilježili 100. godišnjicu Sovjetskog eksperimenta, New York Times objavljuje redovnu seriju tekstova o komunizmu. Cjelokupni ton ove serije naginje ka sjetnom i posljednji tekst Bhaskara Sunkara urednika lijevog magazina Jacobin, predstavlja komunizam kao preplanuo, odmoran i spreman. Sunkara vidi novu budućnost za komunizam, samo ovog puta bez čistki, gulaga, masovne gladi i ostalih neprijatnih elemenata.
Sunkara tvrdi da su originalni boljševici imali dobre namjere ali njihov projekat je nekako skrenuo na pogrešnu stranu. „Možemo odbaciti verziju Lenjina i boljševika kao bjesomučnih demona i odabrati da ih vidimo kao dobronamjerne ljude koji pokušavaju izgraditi bolji svijet iz krize,“ tvrdi on, „ali moramo pronaći način da izbjegnemo njihove neuspjehe.“ Poput mnogih apologeta marksizma, ni ovaj tekst ne uspijeva da se izbori sa inherentno autoritarnim i neliberalnim sistemom mišljenja. Ovo je razlog zašto je svaka marksistička vlada kroz istoriju monopolizovala moć. Ideologija koja opisuje veliki segment društva kao klasne neprijatelje koji moraju biti eliminisani nikada neće poštovati prava političkih protivnika. Boljševici su imali planove da unište svoje protivnike od samog početka. Još 1917,., Lenjin je pisao, „samo u komunističkom društvu, kada je otpor kapitalista u potpunosti slomljen… tek tada „država prestaje da postoji“ i postaje moguće govoriti o slobodi.“ Lenjin je možda bio „dobronamjeran“ u najapstraktnijem smislu – zamišljajući egalistički raj kao poslednji stepen njegove vizije. No on je oduvijek putovanje do te destinacije predviđao kroz rijeke krvi.
Stari ljevičari su sebe često definisali na osnovu svog odnosa prema komunističkim državama. Neki socijaldemokrati su održavali žestok antikomunizam, dok su drugi branili neke ili sve aspekte totalitarnih strahota u mjestima poput Sovjetskog Saveza ili Kine.
Jacobin postoji manje od deset godina i Sunkara je dovoljno mlad da može pouzdano da tvrdi da njegova verzija marksizma nikada ne bi dovela do brutalnosti verzije iz 20. vijeka. To međutim ne znači da je njegova naklonost ka lijevom autoritarizmu u potpunosti teoretska. Postoji jedan eksperiment u marksističkoj ili kvazi-marksističkoj vladavini na osnovu koga možemo mjeriti Jacobinovu toleranciju prema represiji: režim Huga Chaveza u Venezueli.
Populistička lijeva vlada osnovana od strane Chaveza i njegovih nasljednika možda nije brutalna kao režimi Staljina ili Maoa, ali njena nemilosrdnost je van svake ozbiljne sumnje. „Pod vlašću predsjednika Huga Chaveza i sadšnjeg predsjednika Nicolasa Madura, akumulacija vlasti u izvršnoj grani vlasti i erozija jamstava ljudskih prava omogućili su vlastima da zastrašuju, progone i čak kazneno goni svoje kritičare,“ kaže Human Rights Watch. „Borci za ljudska prava i novinari često često su suočeni sa kampanjama diskreditacije, napadima i zastrašivanjem. Politički protivnici i kritičari vlade i dalje su suočeni sa prijetnjom zatvora,“ primjećuje Amnesty International. Izvještaj State Department-a iz 2015, između ostalih kršenja ljudskih prava navodi „zlostavljanje političkih zatvorenika, uplitanje u pravo na privatnost, nepoštovanje slobode okupljanja, nedostatak zaštite za migrante iz Kolumbije, korupciju na svim nivoima vlade, prijetnje domaćim nevladinim organizacijama.“ Maduro je „neutralizovao Narodnu skupštinu u kojoj dominira opozicija izabranu u decembru 2015. i desetkovao nezavisnost sudstva,“ izvještava Carnegie Endowment for International Peace.
Čitateljima Jacobina kreiran je drugačiji smsao. Izvještavanje magazina o Venezueli, koliko sam mogao pronaći onlajn, počinje nakon smrti Chaveza. I u tom relativno kasnom momentu kada je autoritarna priroda režima bila jasna, Jacobin ga brani od perfidnih neoliberalnih kritičara.
Ton dvadesetak tekstova o Venezueli koje sam uspio pronaći varira od slavljeničkog do odbrambenog. “Danas možemo žaliti Chaveza, sutra se vraćamo borbi za socijalizam,” zaključuje jedan tekst iz 2013. Veliki dio rane “kritike” u Jacobinu je žaljenje što chavizam nije otišao dovoljno daleko. Stav Jacobina u 2014. bio je, „samo produbljivanje Bolivarske revolucije može je spasiti.“ Ili, „Ono što je danas potrebno i što je hitnije nego ikada je ne dijalog ili pomirenje, ne harmonija ili razumijevanje već radikalna posvećenost da se krene naprijed.“ Doista kontrarevolucionarni disidenti trebaju biti slomljeni: U onoj mjeri u kojoj Bolivarska revolucija ima problema, njihova rješenja neće doći iz razgovora sa onima koji žele da je sruše već organizovanjem radnika koji pokušavaju da ispune svoj potencijal. Ne može postojati neutralnost između ova dva položaja.“ „Takozvane povrede ljudskih prava“ su samo izgovor za imperijalizam Jenkija.
Ovo je ista retorika koju su marksisti koristili kako bi opravdali krvoprolića u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Revolucija nije večera, itd, itd.
Kako je venezuelanska ekonomija ušla u krizu i neuspješnost režima postalo sve teže poricati, izvještavanje Jacobina je omekšalo ali samo postepeno. Zahtjevi za strastvenijim pridržavanjem marksističke dogme su ustupili mjesto kritici kritičara režima. Ukoliko ste čitali mejnstrim konzervativnu analizu Donalda Trumpa koja se fokusira u velikoj mjeri na borbu protiv medija i njegovih protivnika ton će vam biti poznat.
„U mejnstrim izvještajima s prošlosedmičnih protesta u Caracasu, opozicija je predstavljena kao suštinski miroljubiva,“ žali se u jednom tekstu, „Čudnovatno iz narativa mirnog marša venezuelanske opozicije nedostaje mali detalj ubistva policajca od strane demonstranata u srijedu uveče,“ insistira drugi članak, usvajajući dvostruki standard: „U najvećem broju slučajeva, „plavi životi“ (životi policajaca, aluzija na kontraslogan kritičara Black lives matter pokreta – Blue lives matter ) očigledno su mnogo važni – osim kada služe pod samoproglašenom socijalističkom vladom koju su Sjedinjene Države okarakterisale kao „neobičnu i izuzetnu prijetnju.“ Čitav niz članaka odbacuje izvještaje o neuspjesima u državi, „Zapadni novinari“ su u krivu, FiveThirtyEight je u krivu, čak je i Bernie Sanders u krivu.
Sunkara možda želi da otkrije zašto su se marksistički principi pokazali neuspješnim u prošlosti, ali je izgleda odlučan da ne dođe do zaključaka koji impliciraju ideološke principe koji su prouzrokovali te neuspjehe.
U svom tekstu u Times-u on tvrdi: „Prijetnja po demokratiju danas dolazi sa desnice a ne ljevice.“ To je tačno, ali samo zato što danas u Sjedinjenim Državama marksizam predstavlja nebitnu frakciju bez ozbiljne mogućnosti da osvoji vlast na nacionalnom nivou. Oni na ljevici koji brinu o očuvanju demokratije trebali bi raditi na tome da tako i ostane.
izvor: New York magazine
preveo: Nikola Mojović
Коментари
Постави коментар