петак, 18. август 2017.

Zabluda o suvernitetu

Najveća prijetnja liberalnoj demokratiji u Evropi dolazi od autoritarih nacionalnih vlada

piše: Dalibor Rohac

izvor: Wikimedia

Nacionalni suverenitet je simvol vjere među konzervativcima u engleskom govornom području. “da li bi Amerikanci trebali nastaviti da vladaju samima sobom?” moj kolega u AEI, Jhon Bolton pita u svom tekstu o knjizi Jhona Fonte iz 2011, Suverenitet ili Pokoravanje (Sovereignty or Submission), u kojoj iznosi snažne argumente za repatrijaciju donošenja odluka od nadnacionalnih institucija , kojima često nedostaje transparentnosti i demokratske odgovornosti.

Povratak suvereniteta - u smislu krajnjeg zakonskog ovlaštenja - od Bruxellesa nazad u Westminster možda je najzanimljiviji među argumentima koje su iznjeli oni koji su se pred referendum iz 2016. zalagali za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske Unije. “Obnoviti prvenstvo nacionalnih ustava, i sve drugo slijedi,” obećao je jedan od intelektualnih lidera kampanje za Brexit, Daniel Hannan.

Ipak, ovaj fokus na to ko ima krajnju moć - domaći političari ili birokrate u nadnacionalnim institucijama - uglavnom je pogrešno usmjeren. On odvraća od daleko značajnijeg pitanja o institucionalnim specifičnostima i kako u pod kojim ograničenjima se ta moć ostvaruje. Najviše zabrinjava to što je preokupacija nekih konzervativaca pitanjem suvereniteta dovela do njihovog prihvaćanja agende i političkih lidera koji su direktno neprijateljski nastrojeni prema slobodnom tržištu i ograničenoj vladi.

Naravno, važno je da li nama upravljaju političari koje smo izabrali i koje možemo izglasati sa vlasti ili bezlični međunarodni birokrati na udaljenim mjestima. Ali to nije jedino pitanje, čak nije ni najbitnije pitanje. Niti je suverenost “ili ili” izbor. Na kraju krajeva, moderne demokratije delegiraju mnoge odluke neizabranim zvaničnicima - centralne banke i regulatorni organi za komunalije su samo dva primjera među mnogima.

Borci za suverenitet, međutim tvrde da su nadnacionalne institucije, poput EU, drugačije prirode. Zakonski autoritet koji uživaju nacionalne birokratije može biti oduzet od strane izabranih predstavnika. EU je pak izvor novog sloja pravila koja potencijalno mogu biti u suprotnosti i negirati pravila u državama koje je čine. Preko Evropskog suda pravde, EU je u poziciji da primjeni svoje odluke, svodeći nacionalne države na nivo provincija Evropske superdržave. Konzervativci su usmjerili sličnu kritiku na mnoga druga nadnacionalna sudska tijela, uključujući ICC (Međunarodni krivični sud) koji je prema gospodinu Fonteu “sistematski protiv američkih interesa i vrijednosti. “

No koliko moći institucije poput ICC-a zaista posjeduju? One zavise od prihvaćanja od strane individualnih država. I bez obzira na gore navedeno, EU je također tigar od papira, bez drugog načina sprovođenja svoje volje osim dobrovoljnog prihvaćanja te volje od strane država članica. Kada su centralno evropske države poput Mađarske, Poljske i Slovačke odbile da sprovedu dogovorenu shemu relokacije izbjeglica ništa se nije desilo. Čak i nečuveni napadi na vladavinu prava u Poljskoj nisu podstakli efektivniji odgovor osim retoričkog šamara iz Brisela. EU nije tamnica naroda - ako se državi ne sviđaju pravila slobodna je da ode.

Kako nam posljednji urnebes oko mogućeg trgovinskog sporazuma između UK i SAD i pravila o hlorisanoj piletini pokazuju, ideja potpunog suvereniteta i kontrole zakona od strane parlamenta je himera. Stvarni izbor, ukoliko niste Sjeverna Koreja, je uvijek bio između različitih formi međunarodnih odnosa: zajednička pravila, međusobno priznavane itd, svaka ograničava diskreciona prava demokratski izabranih predstavnika na različite načine.

Naravno, nakon napuštanja EU, UK se može osloboditi niza evropskih regulativa, uključujući pravila o bezbjednosti hrane. Ali ako požuri da zaključi sporazum sa SAD kako bi nadoknadili gubitke zbog izlaska iz zajedničkog tržišta, najvjerojatnije će se povinovati sanitarnim i fitosanitarnim pravilima napisanim od strane regulatora iz SAD - koje poslanici u Westminsteru nisu izglasali.

Nije moguće pobjeći pravilima koja oblikuju globalizovana tržišta a koja nikada nisu izglasana u državnim parlamentima. Uzmimo u razmatranje transnacionalnu privatnu regulativu - standarde postavljene od strane tijela poput Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) i Međunarodne elektrotehničke komisije. Ovakva pravila nisu zadobila dominantan položaj zahvaljujući ediktu već na osnovu sopstvene vrijednosti i zbog prednosti koje zajednički standardi donose. Ali ako neko ozbiljno uzima argument za suverenost, zar i ova pravla ne ugrožavaju prvenstvo nacionalnih političkih institucija? Zašto konzervativci ne napadaju njih?

Ili razmotrite NATO. Prema članku 5, zemlje članice obvezale su se da će braniti bilo kojeg od njihovih saveznika, bez ikakvih pitanja, i žrtvovati živote ako je potrebno. Kao što je to rekla Margaret Thatcher, savez je tako nametnuo obveze koje "dosežu daleko bar kao i one iz Rimskog ugovora", dodajući kako je "gotovo svaka veća nacija obvezna ... udružiti značajna područja suverenosti kako bi stvorila efektivnije političke jedinice."

Jedan od korijena prekomjernog fokusa američkih i britanskih konzervativaca na nacionalni suverenitet ima veze s različitom istorijom naroda engleskog govornog područja i kontinentalnih Evropljana. Iskustvo Amerike, kontinentalnog carstva ili Velike Britanije, koje nije doživjela invaziju od 1066. godine i bila centralizovana do na nivou koji nigdje drugdje u Europi nije ostvaren sve do 19. stoljeća, oba ova iskustva su izuzetna u zapadnom svijetu.

Jedva da je bilo koja druga država imala luksuz da bude ostrvo za sebe na sličan način. Od pada Rimskog carstva, kontinentalna Evropa je oblikovana naporima da se stvori funkcionalan oblik političkog "jedinstva u raznolikosti". U svojoj dugoj istoriji pojava suverene nacije-države krajem 19. i početkom 20. vijeka je prolazna epizoda - ona koja je dovela do vrlo loših ishoda, sa dva svjetska rata i raspadom Velike depresije.

Istorijsko iskustvo sugeriše da opsesija nacionalnom suverenošću nije samo pogrešna već je i opasna. U posljednje vrijeme neki konzervativci su pritekli u pomoć Mađarskoj i Poljskoj - prije svega zato što su smatrali da se one suprotstavljaju Briselu. Ali ovo je ozbiljna greška. Prava opasnost slobodnim društvima u centralnoj Evropi ne dolazi od EU birokrata već od njihovih lidera zaokupljenih uništavanjem institucionalnih ograničenja apsolutnoj vlasti, potiskivanjem slobodnih medija, organizacija civilnog društva, privatnih univerziteta i renacionalizacijom velikih dijelova privrede.

I u SAD i u UK, želja da se “vrati kontrola” dovela je mnoge konzervativce do toga da se zalažu za politiku koja bi umanjila globalni uticaj koji ova vodeća slobodna društva imaju u svijetu.

Ne kažem ovo da bih predložio panglosianski odnos prema “globalnoj vladi”. Postoji mnogo toga što je krenulo naopaku u EU, i sa Ujedinjenim Nacijama i beskrajnim nizom agencija prepunjenih preplaćenih birokrata. Konzervativci imaju pravo da razmotre kako takva tijela koriste moć koja im je dodijeljena, međunarodna pravila na koja su se vlade složile da ih se pridržavaju i sve komplikovanije i opširnije misije organizacija koje su nadživjele svoju prvobitnu svrhu.

Kako god, moramo biti pažljivi da ne izbacimo dobre stvari sa lošima. Pokušaji da se povrati kontrola u ime nacionalne suverenosti su osuđeni na neuspjeh. Postojeće veze između nacionalnih i međunarodnih pravila i različiti oblici multilateralne saradnje često postoje sa dobrim razlogom.

Još gore, kada pokušaju da se povrati suverenitet i uništi tkivo koje liberalne demokratije vrže zajedno dolaze od strane dvije države koje bi trebalo da osnaže institucionalne strukture globalizacije i mirnog međunarodnog sistema u kojem Zapad uživa od 1945, rizikuju nanošenje trajne štete budućnosti ograničene vlade, slobodnog tržišta i slobodnih društva širom svijeta.

Preveo: Nikola Mojović

izvor: CapX

 

четвртак, 03. август 2017.

Njemačkoj je neophodna doza slobodnotržišnog razmišljanja

Piše: Bill Wirtz


Montoni. To je riječ koju mnogi politički komentatori koriste kako bi opisivali parlamentarne izbore u Njemačkoj u septembru. Jedini ozbiljni rival Angele Merkel, Martin Schulz, nema velike šanse. Schulzova Socijaldemokratska partija SPD prema istraživanjima ima oko 25 % podrške, dok CDU/CSU unija Angele Markel po nekim anketama ima i do 40 %.

Međutim, u politici zaključke ne treba donositi prerano. Jedan od Merkelinih bivših koalicionih partnera se vratio u igru i mogao bi učiniti izbore zanimljivim.

Njemački slobodni demokrati (FDP) su formirali od 2009. do 2013. vladu zajedno sa Merkelinom unijom desnog centra. No i pored toga što su bili manji partner u koaliciji liberali su unijeli veliku dozu slobodnotžišnog mišljenja u koaliciju. FDP je odbio zakon o minimalnoj plati na federalnom nivou zagovarajući veću slobodu u pregovorima o cijeni rada; liberalizovali su međugradski prijevoz , što je dovelo do smanjenja cijena; zagovarali su balansirane budžete, smanjivanje deficita, sve to dok su smanjivali poreze.

Bez obzira na to, uprkos pozitivnom uticaju FDP-a na oporavak Njemačke od krize iz 2008, birači su stranku odbacili. Za to je bilo nekoliko razloga uključujući snobovski i elitistički odnos partijskih zvaničnika, haotičnu podjelu unutar stranke oko paketa finansijske pomoći za Grčku i najgore od svega, „hotelski skandal“. Stranka je primila 1.1 milion evra u donacijama za kampanju od hotelijera kojima je smanjila poreze.

Samozadovoljnost nekih lidera stranke nakon izbornog uspjeha i učestvovanje u vlasti je postalo novi manir, ačesta kritika medija kao nova navika. Najznačajniji među tim glasovima bio je vice-kancelar  Guido Westerwelle koji je novinarima tokom stranačkog mitinga poručio da „Objavljeno mišljenje nije uvijek i javno mišljenje.“

Zbog svih ovih razloga u 2013. FDP je izgubio ne samo pravo da vlada već su se po prvi put u istoriji našli izvan Bundestaga nakon neuspjeha da na izborima osvoje neophodnih 5% glasova za prelazak cenzusa.

Stranka u samrtnom ropcu je za novog lidera izabrala Christiana Lindnera. Sa svega 38 godina, dinamični i harizmatični Lindner koji je radio za vojsku i kao preduzetnik, preuzeo je ono što je preostalo od liberala.

Lindner je rebranidirao stranku, pružio joj novi izgled i novi stav. „German Mut“ (Njemačka hrabrost) je bio prvi izborni slogan nove stranke, prikladan protiv nacionalnog pesimizma često nazivanog njemačkim angstom. Lindner je obećao povratak ideološkim korijenima ordoliberalizma: fleksibilnom tržištu rada i manjoj državi.

Ovi liberalni demokrati su značajno drugačiji od naših u Britaniji. Oni sebe ne promovišu kao centrističku snagu za umjerenu i kompromisnu politiku, već se glasno promovišu kao branioci slobodnog tržišta. Christian Lindner je ponosni član Hayek Society, daje sjajne govore o oslobađanju tržišta iz okova socijalizma. Na kongresu stranke 2015. odlučeno je da podrže obnovljeni poziv na uvođenje jedinstvene poreske stope kao pravednije alternative postojećim progresivnim poreskim stopama.

Uostalom, ako nemate što izgubiti, možda biste mogli biti otvoreni o svojoj filozofiji. Čini se da ovaj novi otvoreni pristup djeluje. Prošle sedmice FDP je potpisao koalicioni sporazum s CDU-om u državi Sjeverna Rajna-Vestfalija, nakon što je osvojio 12 posto glasova na lokalnim parlamentarnim izborima. Na federalnom nivou, FDP prema anketama ima podršku između 8 i 9 posto.

Povratak Slobodnih demokrata ponovno je pokrenuo ideju koalicije u Berlinu, iako istraživanja pokazuju kako FDP nije dovoljno jaka da se udružuje s Merkelovom. No, stranka ima dovoljno vremena prije glasanja 24. septembra i nalazi se na uzlaznoj je putanji. Lindner nije odbacio obnovljenu koaliciju, ali stranka je već postavila uslove: prošle sedmice objavljeno je da bez legalizacije istopolnih brakova, FDP neće potpisati koalicioni sporazum.

Ova vrsta agresivnog glasa za liberalne reforme je privlačna: Na Angelu Merkel promjene javnog mnijenja lako utiču. Vidjeti nju kako umjesto intruzivnih zakona o radu donosi smanjenje poreza sigurno bi bilo dobrodošlo.

Međutim, istorija FDP-a pokazuje da sa uspjehom na izborima često dolazi do neuspjeha da se održe na kursu. Kako bi to sprečili moraju ojačati svoju parlamentarnu kičmu. Možda bi mudra odluka bila da iako brojevi budu omogućili koaliciju u septembru, ostanu u opoziciji do 2021. Ono što je sigurno je da su Njemačkoj demokratiji potrebni zagovornici slobodnog tržišta u parlamentu.

Danas, Bundestag se sastoji od ogromne većine koju čine desni centar Angele Merkel i Schulzove socijaldemokrate, Zelenih i Die Linke, koja je nasljednica SED - Jedinstvena socijalistička partija Njemačke (Istočne Njemačke).

Parlament u Berlinu je toliko lijevo da bi i Corbyn mogao da prođe kao umjereni političar. Dom Njemačke demokratije četiri godine nije čuo zalaganje za manju vladu, balansirane budžete i individualne slobode.

Vrijeme je da ga gospodin Lindner vrati u parlament.

Preveo: Nikola Mojović

Izvor: CapX

четвртак, 20. јул 2017.

100 godina nakon revolucije, komunizam se nije promijenio

Piše: Jonathan Chait

Kako bi obilježili 100. godišnjicu Sovjetskog eksperimenta, New York Times objavljuje redovnu seriju tekstova o komunizmu. Cjelokupni ton ove serije naginje ka sjetnom i posljednji tekst Bhaskara Sunkara urednika lijevog magazina Jacobin, predstavlja komunizam kao preplanuo, odmoran i spreman. Sunkara vidi novu budućnost za komunizam, samo ovog puta bez čistki, gulaga, masovne gladi i ostalih neprijatnih elemenata.

Sunkara tvrdi da su originalni boljševici imali dobre namjere ali njihov projekat je nekako skrenuo na pogrešnu stranu. „Možemo odbaciti verziju Lenjina i boljševika kao bjesomučnih demona i odabrati da ih vidimo kao dobronamjerne ljude koji pokušavaju izgraditi bolji svijet iz krize,“ tvrdi on, „ali moramo pronaći način da izbjegnemo njihove neuspjehe.“ Poput mnogih apologeta marksizma, ni ovaj tekst ne uspijeva da se izbori sa inherentno autoritarnim i neliberalnim sistemom mišljenja. Ovo je razlog zašto je svaka marksistička vlada kroz istoriju monopolizovala moć. Ideologija koja opisuje veliki segment društva kao klasne neprijatelje koji moraju biti eliminisani nikada neće poštovati prava političkih protivnika. Boljševici su imali planove da unište svoje protivnike od samog početka. Još 1917,., Lenjin je pisao, „samo u komunističkom društvu, kada je otpor kapitalista u potpunosti slomljen… tek tada „država prestaje da postoji“ i postaje moguće govoriti o slobodi.“ Lenjin je možda bio „dobronamjeran“ u najapstraktnijem smislu – zamišljajući egalistički raj kao poslednji stepen njegove vizije. No on je oduvijek putovanje do te destinacije predviđao kroz rijeke krvi.

Stari ljevičari su sebe često definisali na osnovu svog odnosa prema komunističkim državama. Neki socijaldemokrati su održavali žestok antikomunizam, dok su drugi branili neke ili sve aspekte totalitarnih strahota u mjestima poput Sovjetskog Saveza ili Kine.

Jacobin postoji manje od deset godina i Sunkara je dovoljno mlad da može pouzdano da tvrdi da njegova verzija marksizma nikada ne bi dovela do brutalnosti verzije iz 20. vijeka. To međutim ne znači da je njegova naklonost ka lijevom autoritarizmu u potpunosti teoretska. Postoji jedan eksperiment u marksističkoj ili kvazi-marksističkoj vladavini na osnovu koga možemo mjeriti Jacobinovu toleranciju prema represiji: režim Huga Chaveza u Venezueli.

Populistička lijeva vlada osnovana od strane Chaveza i njegovih nasljednika možda nije brutalna kao režimi Staljina ili Maoa, ali njena nemilosrdnost je van svake ozbiljne sumnje. „Pod vlašću predsjednika Huga Chaveza i sadšnjeg predsjednika Nicolasa Madura, akumulacija vlasti u izvršnoj grani vlasti i erozija jamstava ljudskih prava omogućili su vlastima da zastrašuju, progone i čak kazneno goni svoje kritičare,“ kaže Human Rights Watch. „Borci za ljudska prava i novinari često često su suočeni sa kampanjama diskreditacije, napadima i zastrašivanjem. Politički protivnici i kritičari vlade i dalje su suočeni sa prijetnjom zatvora,“ primjećuje Amnesty International. Izvještaj State Department-a iz 2015, između ostalih kršenja ljudskih prava navodi „zlostavljanje političkih zatvorenika, uplitanje u pravo na privatnost, nepoštovanje slobode okupljanja, nedostatak zaštite za migrante iz Kolumbije, korupciju na svim nivoima vlade, prijetnje domaćim nevladinim organizacijama.“ Maduro je „neutralizovao Narodnu skupštinu u kojoj dominira opozicija izabranu u decembru 2015. i desetkovao nezavisnost sudstva,“ izvještava Carnegie Endowment for International Peace.

Čitateljima Jacobina kreiran je drugačiji smsao. Izvještavanje magazina o Venezueli, koliko sam mogao pronaći onlajn, počinje nakon smrti Chaveza. I u tom relativno kasnom momentu kada je autoritarna priroda režima bila jasna, Jacobin ga brani od perfidnih neoliberalnih kritičara.
Ton dvadesetak tekstova o Venezueli koje sam uspio pronaći varira od slavljeničkog do odbrambenog. “Danas možemo žaliti Chaveza, sutra se vraćamo borbi za socijalizam,” zaključuje jedan tekst iz 2013. Veliki dio rane “kritike” u Jacobinu je žaljenje što chavizam nije otišao dovoljno daleko. Stav Jacobina u 2014. bio je, „samo produbljivanje Bolivarske revolucije može je spasiti.“ Ili, „Ono što je danas potrebno i što je hitnije nego ikada je ne dijalog ili pomirenje, ne harmonija ili razumijevanje već radikalna posvećenost da se krene naprijed.“ Doista kontrarevolucionarni disidenti trebaju biti slomljeni: U onoj mjeri u kojoj Bolivarska revolucija ima problema, njihova rješenja neće doći iz razgovora sa onima koji žele da je sruše već organizovanjem radnika koji pokušavaju da ispune svoj potencijal. Ne može postojati neutralnost između ova dva položaja.“ „Takozvane povrede ljudskih prava“ su samo izgovor za imperijalizam Jenkija.

Ovo je ista retorika koju su marksisti koristili kako bi opravdali krvoprolića u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Revolucija nije večera, itd, itd.

Kako je venezuelanska ekonomija ušla u krizu i neuspješnost režima postalo sve teže poricati, izvještavanje Jacobina je omekšalo ali samo postepeno. Zahtjevi za strastvenijim pridržavanjem marksističke dogme su ustupili mjesto kritici kritičara režima. Ukoliko ste čitali mejnstrim konzervativnu analizu Donalda Trumpa koja se fokusira u velikoj mjeri na borbu protiv medija i njegovih protivnika ton će vam biti poznat.

„U mejnstrim izvještajima s prošlosedmičnih protesta u Caracasu, opozicija je predstavljena kao suštinski miroljubiva,“ žali se u jednom tekstu, „Čudnovatno iz narativa mirnog marša venezuelanske opozicije nedostaje mali detalj ubistva policajca od strane demonstranata u srijedu uveče,“ insistira drugi članak, usvajajući dvostruki standard: „U najvećem broju slučajeva, „plavi životi“ (životi policajaca, aluzija na kontraslogan kritičara Black lives matter pokreta – Blue lives matter ) očigledno su mnogo važni – osim kada služe pod samoproglašenom socijalističkom vladom koju su Sjedinjene Države okarakterisale kao „neobičnu i izuzetnu prijetnju.“ Čitav niz članaka odbacuje izvještaje o neuspjesima u državi, „Zapadni novinari“ su u krivu, FiveThirtyEight je u krivu, čak je i Bernie Sanders u krivu.

Sunkara možda želi da otkrije zašto su se marksistički principi pokazali neuspješnim u prošlosti, ali je izgleda odlučan da ne dođe do zaključaka koji impliciraju ideološke principe koji su prouzrokovali te neuspjehe.

U svom tekstu u Times-u on tvrdi: „Prijetnja po demokratiju danas dolazi sa desnice a ne ljevice.“ To je tačno, ali samo zato što danas u Sjedinjenim Državama marksizam predstavlja nebitnu frakciju bez ozbiljne mogućnosti da osvoji vlast na nacionalnom nivou. Oni na ljevici koji brinu o očuvanju demokratije trebali bi raditi na tome da tako i ostane.

izvor: New York magazine

preveo: Nikola Mojović

среда, 12. јул 2017.

Madeline Grant: Skandinavija nije socijalistički raj

piše: Madeline Grant

Skandinavija zauzima specijalno mjesto u umu socijalista širom svijeta. Novinarka lista The Guardian Polly Toynbee svojevrjemeno je opisala Švedsku kao „najuspješnije društvo u istoriji svijeta“

U Americi ljudi iz različitijih sfera života, od predsjedničkih kandidata do ekonomista koji su osvojili Nobelovu nagradu tvrde da kreatori politike treba da se ugledaju na Skandinaviju kao model za smanjenje nejednakosti i promovisanje balansiranog rasta.

No da li je Skandinavija socijalistički raj kakvim je promovišu? U obraćanju na Harvardu prošle godine, danski premijer Lars Løkke Rasmussen pokušao je razjasniti stvari. „Znam da neki ljudi povezuju nordijski model sa nekom vrstom socijalizma“, izjavio je. „Volio bih da učinim jednu stvar jasnom. Danska je daleko od socijalističke komandne ekonomije. Danska je tržišna ekonomija!“

недеља, 18. јун 2017.

Kraj ere „posla“

Piše: Chris Ladd 

Kada je moja pokojna baka bila tek devojka u ruralnom Arkanzasu niko nije imao posao. Svako ko je bio dovoljno odrastao da hoda i nosi kantu radio je od zore do sumraka. Rad je bio stalan, okrutan i sveobuhvatan, ali „posao“ kao stalno zvanično zaposlenje za platu je bio redak. Nekolicina onih koji su bili dovedeni u situaciju da vrše plaćeni rad za nekog drugog bili su na dnu društvene i ekonomske lestvice, mračan, poraženi ostatak  

Svet moje bake je bio vremenska kapsula ranijeg predkapitalističkog društva u kome je vlasništvo nad zemljištem određivalo društveni položaj a on je određivao ekonomske rezultate. Skoro svi su e bavili poljoprivredom. Malobrojna klasa trgovaca, profesionalaca je činila stanovništvo malih gradova koji su služili potrebama farmera. U takvom okruženju, ljudi koji su radili za platu su uglavnom bili siromašni i očajni. Udaljeni od zemlje nekim nesrećnim spletom okolnosti oni su bili najžalosniji deo društva.