U parlament ispade da nismo izabrali ljude već neku robu, jedino je pitanje da li su u pitanju četke i metle ili stoka sitnog i krupnog zuba. Kakva god da je roba u parlament izabrana izgleda da je ovog puta postojala značajna potražnja.
Malo je besmisleno pisati bilo šta posle ujdurme kao što je bila sjednica NSRS od pre nekoliko dana. Ova sjednica je još jednom pokazala da opozicije u RS nema. Da budemo iskreni ona postoji ali na papiru i formalno, politički i vrijednosno u RS postoji samo jedan blok, predvođen konzervativnim i populističkim političkim partijama koje eto sa vrijemena na vrijeme zamjene redosled na izborima.
Ima li išta teže za posmatranje u demokratiji nego posmatranje besramnog i jedva prikrivanog trgovanja povjerenjem građana? Izdaja povjerenja građana demokratiji bi trebalo biti na nivou državne izdaje i nositi takvu stigmu no nažalost imam utisak da do toga neće doći. Partijski klijenti i aparatčici nisu ni sposobni da shvate ovu perverziju a ako su i sposobni da shvate nisu sposobni da reaguju pošto su oni sami ucenjeni. Nažalost svi drugi su oguglali i dovoljno očajni da ovo nema toliki značaj u njihovom svakodnevnom životu i borbi za opstanak.
Volim reći da kod nas mnogi ljudi kritikuju one na vlasti ne zato što oni koji su na vlasti zloupotrebljavaju tu funkciju ili ne vrše svoj posao već zato što im je krivo zato što sami nisu u poziciji da vrše zloupotrebu i imaju moć.
I ovi opozicioni preletači dokazaše to na najvišem nivou, na lokalnim nivoima ne vredi ni pominjati…
Mada nije adekvatan termin preletači, on više odgovara onima koji su prešli iz sitne dobiti i zbog radnih mesta iz stranke u stranku. Kada to urade izabrani predstavnici onda je to već izdaja – izdaja poverenja koje su im ukazali građani i trebali bi se zvati u skladu sa tim.
Borba protiv pilećeg pamćenja.
Da li nam ostaje kao građanskoj javnosti samo to da zapamtimo imena počinoca ovog gnusnog djela i da pokušamo uskratiti im mandat kad dođe vrijeme da ga obnove?
Teško, nema te kazne koju mi njima možemo pripremiti. Oni će dobiti nagradu za počinjeno djelo u vidu masnih plata u upravnim odborima, direktora preduzeća ili mjesto na kompezacionoj listi – starom dobrom mjestu gje se kriju neki od političkih leševa i kukavica.
Međutim borba protiv pilećeg pamćenja je ključna za očuvanje svake demokratije pa i ove naše osakaćene i prezrene, to je najlakši način društvenog aktivizma – udaranje recki onima koji su nas prevarili u nadi da ih nekad možemo politički kazniti.
Problem je što mi trenutno nemamo stvarnu političku alternativu, svih 6 glava naše aždaje bile su manje ili više upletene u besramno vucaranje demokratije kroz blato koje se odigralo još od trenutka kad su zatvorena birališta,
Šta nam preostaje? Koje su naše alternative? Kako do njih?
Možemo razmišljati o političkim alternativama, pre nekog vremena o jednoj novoj alternativi koju bih i ja makar u nekim dijelovima voleo vidjeti pisao je na Frontalu Milko Grmuša, no danas ja sam sumnjičav prema našoj iskrenoj želji za alternativom. Postojale su nove i alterantivne liste na poslednjim izborima no sve one su ostvarile izuzetno skromne rezultate i tu nema mnogo mesta za optimizam. No opet možda ta želja postoji samo je niko nije uspeo iskoristiti i usmjeriti.
Politički pokreti i stranke pak zahtevaju lidere, materijalna i duhovna sredstva kao i dovoljnu bazu ljudi koja bi sve to uspjela pokrenuti, i sve to danas nije na vidiku tako da i za neke četiri godine ja vidim ponovo isti oblik pasivnog otpora u obliku bijelih i nevažećih listića.
Možda bi bilo dobro da bijeli listiće naprave listu sa ciljem da osvoje što više mjesta ali da ona uvek budu prazna a da plate odlaze u humanitarne svrhe i na taj način zaista naprave neku razliku.
Do tada nam i dalje ostaje promena “političkih ideja” ideja za samo jednu noć i jedna po jedna mala noćna izdaja.
Malo je besmisleno pisati bilo šta posle ujdurme kao što je bila sjednica NSRS od pre nekoliko dana. Ova sjednica je još jednom pokazala da opozicije u RS nema. Da budemo iskreni ona postoji ali na papiru i formalno, politički i vrijednosno u RS postoji samo jedan blok, predvođen konzervativnim i populističkim političkim partijama koje eto sa vrijemena na vrijeme zamjene redosled na izborima.
Ima li išta teže za posmatranje u demokratiji nego posmatranje besramnog i jedva prikrivanog trgovanja povjerenjem građana? Izdaja povjerenja građana demokratiji bi trebalo biti na nivou državne izdaje i nositi takvu stigmu no nažalost imam utisak da do toga neće doći. Partijski klijenti i aparatčici nisu ni sposobni da shvate ovu perverziju a ako su i sposobni da shvate nisu sposobni da reaguju pošto su oni sami ucenjeni. Nažalost svi drugi su oguglali i dovoljno očajni da ovo nema toliki značaj u njihovom svakodnevnom životu i borbi za opstanak.
Volim reći da kod nas mnogi ljudi kritikuju one na vlasti ne zato što oni koji su na vlasti zloupotrebljavaju tu funkciju ili ne vrše svoj posao već zato što im je krivo zato što sami nisu u poziciji da vrše zloupotrebu i imaju moć.
I ovi opozicioni preletači dokazaše to na najvišem nivou, na lokalnim nivoima ne vredi ni pominjati…
Mada nije adekvatan termin preletači, on više odgovara onima koji su prešli iz sitne dobiti i zbog radnih mesta iz stranke u stranku. Kada to urade izabrani predstavnici onda je to već izdaja – izdaja poverenja koje su im ukazali građani i trebali bi se zvati u skladu sa tim.
Borba protiv pilećeg pamćenja.
Da li nam ostaje kao građanskoj javnosti samo to da zapamtimo imena počinoca ovog gnusnog djela i da pokušamo uskratiti im mandat kad dođe vrijeme da ga obnove?
Teško, nema te kazne koju mi njima možemo pripremiti. Oni će dobiti nagradu za počinjeno djelo u vidu masnih plata u upravnim odborima, direktora preduzeća ili mjesto na kompezacionoj listi – starom dobrom mjestu gje se kriju neki od političkih leševa i kukavica.
Međutim borba protiv pilećeg pamćenja je ključna za očuvanje svake demokratije pa i ove naše osakaćene i prezrene, to je najlakši način društvenog aktivizma – udaranje recki onima koji su nas prevarili u nadi da ih nekad možemo politički kazniti.
Problem je što mi trenutno nemamo stvarnu političku alternativu, svih 6 glava naše aždaje bile su manje ili više upletene u besramno vucaranje demokratije kroz blato koje se odigralo još od trenutka kad su zatvorena birališta,
Šta nam preostaje? Koje su naše alternative? Kako do njih?
Možemo razmišljati o političkim alternativama, pre nekog vremena o jednoj novoj alternativi koju bih i ja makar u nekim dijelovima voleo vidjeti pisao je na Frontalu Milko Grmuša, no danas ja sam sumnjičav prema našoj iskrenoj želji za alternativom. Postojale su nove i alterantivne liste na poslednjim izborima no sve one su ostvarile izuzetno skromne rezultate i tu nema mnogo mesta za optimizam. No opet možda ta želja postoji samo je niko nije uspeo iskoristiti i usmjeriti.
Politički pokreti i stranke pak zahtevaju lidere, materijalna i duhovna sredstva kao i dovoljnu bazu ljudi koja bi sve to uspjela pokrenuti, i sve to danas nije na vidiku tako da i za neke četiri godine ja vidim ponovo isti oblik pasivnog otpora u obliku bijelih i nevažećih listića.
Možda bi bilo dobro da bijeli listiće naprave listu sa ciljem da osvoje što više mjesta ali da ona uvek budu prazna a da plate odlaze u humanitarne svrhe i na taj način zaista naprave neku razliku.
Do tada nam i dalje ostaje promena “političkih ideja” ideja za samo jednu noć i jedna po jedna mala noćna izdaja.
Коментари
Постави коментар