понедељак, 02. јун 2014.

Da sumiramo utiske

Sređivanje utisaka poslije velikih nesreća je proces koji svakako traje i tako treba da bude, s vremena na vrijeme neki utisci će biti jači a vremenom mijenjaće ih drugi, no javni diskurs je posljednjih dana uspio da potopi ljudsku nesreću i na površinu izbaci dilatntnost i potpun nedostatak kontakta sa realnim svijetom gospode iz političkih elita. Prošlo je dovolljno vremena da sumiramo prve utiske, stoga ovo su moji utisci o poplavama kako u BiH tako i u Srbiji, mnogi od njih neugodni, no za kraj je ostao onaj koji nam vraća vjeru i nadu u ljude.


Uspješno propuštajući trenutke lucidnosti političke i vjerske elite su vješto identifikovale krivce za užas koji nas je zadesio; boga, prajd, bradatu ženu/muškarca u haljini (Končita Vurst je u pitanju, da cijenjeni čitalac ne pomisli da su u pitanju vladike i drugi “oci” u mantijama, oni ne izazivaju poplave već skok cijena luksuznih automobila) te tako uspjeli da prospu cisternu fekalija po žrtvama pretvarajući njihovu i nesreću njihovih porodica u političke i ideološke poene, sve usput pozivajući nas smrtnike i grešne da stanemo uz svoje oce i voljene vođe.

Nivo neodgovornosti i manipulisanja poslije poplava prijeti da pređe nivo vode tokom njih. Srećom neodgovornost, demagogija i manipulisanje ne odnose ljudske žrtve, bar ne direktno.

Da li je više sramotno ili poražavajuće da država koja se nalazi u Evropi u 21. vijeku poput čopora praljudi ili predcivilizacijskog plemena drhti na svaki nagovještaj elementarne nepogode. Plašeći se predcivilizacijski ljudi i oni u osvit iste su vremenskim prilikama davali božanska svojstva i identitete. Danas kao prije nekoliko hiljada godina krivac za sveopštu nesreću su Bog i vodena zmija. Tvrdnje vrhunskog bezobrazluka nastale sa ciljem da se stanovništvo ubijedi u nemogućnost stvaranja iole efikasnog bezbjednosnog sistema i kako bi se istovremeno skinula odgovornost od onih koji su odgovorni za stvaranje i održavanje istih tih sistema.

Mitološka snaga i moć elementarnih nepogoda u BiH i Srbiji 21. vijeka su izgovor (koji neki možda i prihvataju) za apsolutnu nesposobnost i javašluk kako u vođenju organa civilne bezbjednosti, vodoprivrednih preduzeća, anemičnu i zakašnjelu reakciju vlasti potpomognutu lošim komunikacijama i nesposobnošću kadrova.
U nekom normalnom društvu ne može da prođe nekoliko dana od upozorenja RHMZ-a do toga da se upali lampica nekolicini moćnika.

Možda neko nekada shvati da je kasno upozoravanje i objašnjavanje životne opasnosti atak na sam ljudski život.

Možda neko nekada shvati da nije dovoljno dići uzbunu i dati znak za evakuaciju već da treba imati spreman plan šta poslije, plan gdje smestiti evakuisane, kojim putevima se evakuisati, da treba imati spremljenu materijalnu pomoć ili makar osnovne uslove za one koji su evakuisani.

Možda neko nekad shvati da kada spasavanje počne tada je za mnoge kasno, možda ne za spašavanje života ali za ono što su ljudi stvarali i za šta su se borili tokom života.

Možda mi shvatimo da nismo bili spremni ni malo i da smo se organizaciono ponijeli kao predcivilizacijsko pleme stihija je naišla iznenadivši nas a mi nismo imali nikakav plan da se od nje zaštitimo.

Neko za to mora odgovarati, no pošto su naši političari opštepoznati u svijetu a i šire kao jako odgovorne i moralne osobe za to se očigledno ne moramo brinuti.

Drugi i na sebi svojstven način užasniji i moralno bijedniji utisak su ostavili oni koji su pokušali manje ili više da iskorite ljudsku nesreću i žrtve da bi učvrstili svoje položaje u društvu ili steki profit nesrećom.
Ovog puta pionirski poduhvat preduzelo je udruženje ljubitelja luksuza koje takođe obuhvata i arhijereje SPC koji su skladno našem predcivilizacijskom odnosu prema stihijama odlučili da organizuju moleban za prestanak padavina a usput odlučili da puste malo oduška mržnji.

I tako saznadosmo iz njihovih asketskih usta da je milosrdni Bog odlučio da nas podsjeti usmrćivanjem nekoliko desetina ljudi u uništavanjem još nekoliko hiljada života njemu jako stalo da u ovom univerzumu ova vrsta sisara nikako ne smije da pokazuje ljubav prema osobi istog pola. Ergo, LGBT populacija je kriva za cjelokupnu našu nesreću. Ono što ja ne znam kako osoba koja je to izjavila nije poslata “među četiri zida” ne svoja, već zatvorska.

Nije ni vlada Srbije mnogo kaskala za istom, poslije takmičenja čijih je predaka više ubijeno prešli smo u takmičenje u tome čija je nesreća veća. No to nije slučajno, već nažalost izuzetno sračunato.
Brojke su hladne, one omogućuju razumno sagledavanje posljedica i problema a samim tim omogućavaju i racionalan pristup problemu i njegovim uzrocima. Racionalno pristupanje uzrocima je nešto čega se vlasti plaše jer ako budemo racionalno sagledavali problem shvatićemo ulogu i veličinu njihove nesposobnosti i (ne)odgovornosti.

Stoga se brojke izbjegavaju i insistira se na ličnim utisima i plimi osjećanja, zahvaljući širenju ličnih utisaka, svjedočenja koja su sa osnovom strašna ili srcecijepajuća takođe se maskira veličina problema omogućujući da on izgleda veći nego što jeste a i hrane se emocije stanovništva umjesto racio i tako polave mogu lakše da budu “biblijskih razmjera” i “hiljadugodišnje” kada svi dijelimo osjećanja straha i nesigurnosti pred stihijom lako je manipulisati razmjerama onoga što je moglo biti učinjeno da bi se ta stihija kanalisala i da bi se njen rušilački efekat unekoliko smanjio.

Zahvaljujući hranjenju emocija umjesto racia Vučić može da govori o desetostruko većoj šteti u Srbiji nego u okolnim državam iako je ona znatno manja čak i od one nastale u BiH.

Omogućujući da putem emocija i ličnih utisaka stihija dobije mitske razmjere stvara se klima u kojoj vlasi ne bi trebali da se dosjete da su mnoga od tih plavnih područja plavljena svakih nekoliko godina u sličnim razmjerama mada ne odjednom i da se decenijama nije uradilo ništa na tome. Cilj ostaje isti: ubijediti narod da su te “biblijske” polave bile apsolutno nezaustavljive i nepredvidljive.

Utisak treći koji je djelimično i utisak drugi je da iako neke “novine” imaju pravo da šire paniku objavljujući o potopu, i plutajućim tijelima bez imalo sankcija a premijer vlade Srbije možda da guta knedle, uzdiše i govori grobnim glasom šireći paniku preko malih ekrana. Međutim sve to je nekako krivično djelo ako tri osobe sa društvenih mreža rašire neke druge informacije. Lijepo je bilo vidjeti kako je perjanica cenzure sa kraja devedestih uspješno otkriva svoje lice dok su nestajali, tekstovi i blogovi.
Bile je pomalo tužno gledati kako neko ko treba da bude prvi među jednakima poput učiteljice naređuje svojim ministrima (ljudima od integriteta koje je on lično birao po tom kriterijumu) šta i kako treba da rade i kako su ne samo vlasti u RS i Srbiji nego i nesretne opozicije pokušavale ući u kadar i ukrasti koji politički poen na ljudskoj nesreći.

No ipak imamo jedan veliki plus, možda dugoročno on neće biti tako važan no možemo da se nadamo da hoće, a to je da smo pokazali mi obični građani uprkos vlastima (a ne stajući uz njih) možemo pomoći jedni drugima i da to želimo da uradimo, da humanost, solidarnost i empatija ne poznaju granice. Mi za sada možemo sa punim pravom da budemo ponosni na sebe, ali da bi naša svakodnevnica obilovala time moramo da se potrudimo. Da podjela na “nas” i “njih” ne treba da bude nacionalna već na “nas” humane i “njih” politikante i manipulatore.

objavljeno na frontal.ba

Нема коментара:

Постави коментар