Piše: Jan-Werner Mueller
Da li su zaista birači toliko iracionalni i loše obavješteni da donose užasne odluke, kako to djeluje prema rezultatima izbora u Italiji, rezultatu referenduma u UK o izlasku iz EU i izboru Donalda Trampa za predsjednika SAD? Ako jesu kao što su mnogi liberali počeli da vjeruju onda je očigledan sljedeći korak da im se oduzme još više moći odlučivanja.
Rezultat Italijanskih izbora, gdje su populisti i krajnja desnica ostvarili najbolje rezultate, prateći dvostruku katastrofu Bregzita u Ujedinjenom Kraljevstvu i izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD-a, izgleda da su učvrstile već uvriježeno mišljenje među liberalima: narod je sam želio ovu nesreću. „Obični građani“, prema ovom pogledu , su toliko neracionalni i loše informisani da donose užasno pogrešne odluke. Neki u svojim zaključcima idu i korak dalje i pripisuju biračima da daju prvenstvo antidemokratskim liderima. Zaista, jedna nova knjiga tvrdi da je problem u stvari u sukobu Naroda protiv Demokratije.
Ovakve dijagnoze su duboko pogrešne. Fokusirajući se na vjerovanja pojedinačnih građana, one u potpunosti ispuštaju iz vida strukturalne razloge iza današnjih prijetnji po demokratiju. Kao rezultat toga, one nužno kao rezultat izvlače pogrešne praktične lekcije. Ako neko zaista vjeruje da su birači nestručni ili neliberalni, očigledan sljedeći korak je da im se još više moći da odlučuju oduzme. Ali, umjesto da se povučemo u tehnokratiju, mi treba da pokušamo da riješimo specifične strukturalne probleme koji su pomogli u trijumfu populističkih političara.
Postoji mnogo dokaza da građani nisu informisani onoliko koliko bi demokratska teorija željela da budu. Posebno u SAD, politikolozi konstantno dokazuju da se realni politički stavovi građana značajno razlikuju od udžbenika iz građanskog vaspitanja. Ali izbori nisu testovi poznavanja funkcionisanja države niti su master programi iz javne administracije. Biračima nije nepohodno detaljno poznavanje ni sud o svakom političkom pitanju; šira politička orijentacija i sposobnost da razumiju autoritete kojima vjeruju – političarima, novinarima, ili ne daj Bože, ekspertima – može biti dovoljna.
Problemi nastaju kada građani svako političko pitanje promatraju prevashodno kao pitanje partijskog identiteta, tako da na primjer kredibilitet klimatske nauke, zavisi od toga da li je neko Republikanac ili Demokrata. Stanje postaje gore kada partijski identitet postaje toliko snažan da nijedan argument jedne strane o legitimnosti stavova druge strane uopšte nema ni šansu da bude razmotren.
Tramp nije izabran kao kandidat građanskog pokreta bijesnih bijelih gubitnika globalizacije, već kao lider stranke ukorijenjene u establišmentu. Znatno prije Trampa, ta stranka – i njeni savjeznici u desničarskim medijima – počeli su da demonizuju protivnike i efektivno su svojim pratilocima rekli da nikada i ni pod bilo kojim uslovima ne smiju izabrati „socijaliste evropskog stila“ i druge ne-američke abominalcije. Stoga su, ipak, za njega glasali i oni Republikanci koji su spremno priznavali da Tramp nije kvalifikovan za mjesto predsjednika.
U Sjedinjenim Državama, polarizacija nije objektivna refleksija postojećih kulturnih razlika; makar jednim dijelom je rezultat svjesnog djelovanja elita da podjele državu kako bi na osnovu toga imali političku prednost ili čak i lični profit. Treba imati u vidu da je polarizacija unosan posao, što je lako moguće uvidjeti iz zarada najznačajnih ličnosti Fox News-a i govornog radija.
Posmatrači koji tvrde da je Evropa sada podijeljena između liberalno-demokratskog Zapada i Istoka gdje su potpuno neliberalni glasači dali moć populistima prave istu grešku objašnjavajući sve političke rezultate u terminima kulture. Oni, takođe, pripisuju autoritarne rezultate tome što su, prema njima, glasači „stvarno željeli“.
No ako se prisjetimo krucijalnih izbora u Mađarskoj 2010. i Poljskoj 2015: kako to moj kolega Kim Lane Scheppele ističe, birači su uradili upravo ono što se od njih prema demokratskoj teoriji i očekuje u dvostranačkim sistemima. U Mađarskoj, očajni ekonomski rezultati i korupcija diskreditovali su glavnu stranku lijevog centra, prema tome red je bio da glasovi pređu drugoj strani. U Poljskoj, Građanska Platforma, stanka desnog centra, je imala odlične ekonomske rezultate ali je nakon dugog niza godina na vlasti postala samozadovoljna.
Te 2010, Viktor Orban tokom kampanje nije obećavao novi ustav, slabljenje institucija pravne države i demokratskog poretka i radikalno gušenje medijskog pluralizma. Umjesto toga, on se predstavljao kao kompetentni demohrišćanin. U Poljskoj, stranka Reda i Pravde (PiS) je u kampanji dala sve od sebe da se predstavi kao razumna konzervativna stranka koja samo želi da omogući više benefita porodicama sa djecom.
Mnogo ljudi se sjeća neuspješnog i polarizujućeg djelovanja lidera PiS-a Jaroslava Kačinjskog dok je bio premijer od 2006 do 2007. Ali Kačinjski se povukao iz javnosti i pustio je druge da vode vladu. Čak i danas, on je nominalno samo jedan od članova Sejma (skupštine) – iako je on taj koji iz pozadine vuče konce.
Jednom na vlasti, populisti poput Orbana se upuštaju u totalni kulturni rat. U ime „ujedinjenja nacije“, oni dijele društvo, računajući na to da će nakon što uspostave kontrolu nad najvećim dijelom medija, posjedovati mogućnost da manipulišu javnim mnijenjem kako bi opstali na vlasti.
Kao i u Sjedinjenim Državama, imperativ je ne lamentirati nad navodnim autoritarnim tendencijama naroda, već se upustiti u rješavanje strukturalnih problema koji su omogućili uspjeh populista. Na primjer, nije sve što populisti govore o onima koji su „zapostavljeni“ netačno; niti je uvijek netačno da su dijelovi državne vlasti postali zarobljenici specijalnih interesa. Ali ove osnovne žalbe moraju uvijek biti artikulisane i predstavljene uz pomoć medija i političkih stranaka. Mediji i partijski sistemi koji su očigledno neuspješni u mnogim državama su ti kojima je neophodna sistematična reizgradnja.
Naravno, bolje i sveobuhvatnije građansko obrazovanje ne bi bi škodilo. Kvalitet građanskog obrazovanja je u opadanju već decenijama pošto se ne uklapa u kurikulume koji se oslanjaju na standardizovano testiranje. Ako se vrši na pravi način uzima puno vremena i djeluje kao da oduzima vrijeme od predmeta koji djeluju kao korisniji na kraće staze, u smislu da doprinose direktno ekonomskom uspjehu. Građansko obrazovanje može biti ključni element u pomoći mladim ljudima kako da prihvate neslaganja i druge građane posmatraju kao legitimne političke protivnike u demokratskoj borbi. Kulturne razlike neće niti trebaju da nestanu, ali ako sami građani nauče da žive sa njima populisti ih neće moći tako uspješno da ih koriste kao političko oružije.
Jan-Wernet Mueller je profesor politike na Univerzitetu Prinston. Njegova najnovija knjiga je „Šta je populizam?“ („What is Populism?“)
preveo: Nikola Mojović
 |
| autor: Ivan Romano/Getty Images |
Da li su zaista birači toliko iracionalni i loše obavješteni da donose užasne odluke, kako to djeluje prema rezultatima izbora u Italiji, rezultatu referenduma u UK o izlasku iz EU i izboru Donalda Trampa za predsjednika SAD? Ako jesu kao što su mnogi liberali počeli da vjeruju onda je očigledan sljedeći korak da im se oduzme još više moći odlučivanja.
Rezultat Italijanskih izbora, gdje su populisti i krajnja desnica ostvarili najbolje rezultate, prateći dvostruku katastrofu Bregzita u Ujedinjenom Kraljevstvu i izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD-a, izgleda da su učvrstile već uvriježeno mišljenje među liberalima: narod je sam želio ovu nesreću. „Obični građani“, prema ovom pogledu , su toliko neracionalni i loše informisani da donose užasno pogrešne odluke. Neki u svojim zaključcima idu i korak dalje i pripisuju biračima da daju prvenstvo antidemokratskim liderima. Zaista, jedna nova knjiga tvrdi da je problem u stvari u sukobu Naroda protiv Demokratije.
Ovakve dijagnoze su duboko pogrešne. Fokusirajući se na vjerovanja pojedinačnih građana, one u potpunosti ispuštaju iz vida strukturalne razloge iza današnjih prijetnji po demokratiju. Kao rezultat toga, one nužno kao rezultat izvlače pogrešne praktične lekcije. Ako neko zaista vjeruje da su birači nestručni ili neliberalni, očigledan sljedeći korak je da im se još više moći da odlučuju oduzme. Ali, umjesto da se povučemo u tehnokratiju, mi treba da pokušamo da riješimo specifične strukturalne probleme koji su pomogli u trijumfu populističkih političara.
Postoji mnogo dokaza da građani nisu informisani onoliko koliko bi demokratska teorija željela da budu. Posebno u SAD, politikolozi konstantno dokazuju da se realni politički stavovi građana značajno razlikuju od udžbenika iz građanskog vaspitanja. Ali izbori nisu testovi poznavanja funkcionisanja države niti su master programi iz javne administracije. Biračima nije nepohodno detaljno poznavanje ni sud o svakom političkom pitanju; šira politička orijentacija i sposobnost da razumiju autoritete kojima vjeruju – političarima, novinarima, ili ne daj Bože, ekspertima – može biti dovoljna.
Problemi nastaju kada građani svako političko pitanje promatraju prevashodno kao pitanje partijskog identiteta, tako da na primjer kredibilitet klimatske nauke, zavisi od toga da li je neko Republikanac ili Demokrata. Stanje postaje gore kada partijski identitet postaje toliko snažan da nijedan argument jedne strane o legitimnosti stavova druge strane uopšte nema ni šansu da bude razmotren.
Tramp nije izabran kao kandidat građanskog pokreta bijesnih bijelih gubitnika globalizacije, već kao lider stranke ukorijenjene u establišmentu. Znatno prije Trampa, ta stranka – i njeni savjeznici u desničarskim medijima – počeli su da demonizuju protivnike i efektivno su svojim pratilocima rekli da nikada i ni pod bilo kojim uslovima ne smiju izabrati „socijaliste evropskog stila“ i druge ne-američke abominalcije. Stoga su, ipak, za njega glasali i oni Republikanci koji su spremno priznavali da Tramp nije kvalifikovan za mjesto predsjednika.
U Sjedinjenim Državama, polarizacija nije objektivna refleksija postojećih kulturnih razlika; makar jednim dijelom je rezultat svjesnog djelovanja elita da podjele državu kako bi na osnovu toga imali političku prednost ili čak i lični profit. Treba imati u vidu da je polarizacija unosan posao, što je lako moguće uvidjeti iz zarada najznačajnih ličnosti Fox News-a i govornog radija.
Posmatrači koji tvrde da je Evropa sada podijeljena između liberalno-demokratskog Zapada i Istoka gdje su potpuno neliberalni glasači dali moć populistima prave istu grešku objašnjavajući sve političke rezultate u terminima kulture. Oni, takođe, pripisuju autoritarne rezultate tome što su, prema njima, glasači „stvarno željeli“.
No ako se prisjetimo krucijalnih izbora u Mađarskoj 2010. i Poljskoj 2015: kako to moj kolega Kim Lane Scheppele ističe, birači su uradili upravo ono što se od njih prema demokratskoj teoriji i očekuje u dvostranačkim sistemima. U Mađarskoj, očajni ekonomski rezultati i korupcija diskreditovali su glavnu stranku lijevog centra, prema tome red je bio da glasovi pređu drugoj strani. U Poljskoj, Građanska Platforma, stanka desnog centra, je imala odlične ekonomske rezultate ali je nakon dugog niza godina na vlasti postala samozadovoljna.
Te 2010, Viktor Orban tokom kampanje nije obećavao novi ustav, slabljenje institucija pravne države i demokratskog poretka i radikalno gušenje medijskog pluralizma. Umjesto toga, on se predstavljao kao kompetentni demohrišćanin. U Poljskoj, stranka Reda i Pravde (PiS) je u kampanji dala sve od sebe da se predstavi kao razumna konzervativna stranka koja samo želi da omogući više benefita porodicama sa djecom.
Mnogo ljudi se sjeća neuspješnog i polarizujućeg djelovanja lidera PiS-a Jaroslava Kačinjskog dok je bio premijer od 2006 do 2007. Ali Kačinjski se povukao iz javnosti i pustio je druge da vode vladu. Čak i danas, on je nominalno samo jedan od članova Sejma (skupštine) – iako je on taj koji iz pozadine vuče konce.
Jednom na vlasti, populisti poput Orbana se upuštaju u totalni kulturni rat. U ime „ujedinjenja nacije“, oni dijele društvo, računajući na to da će nakon što uspostave kontrolu nad najvećim dijelom medija, posjedovati mogućnost da manipulišu javnim mnijenjem kako bi opstali na vlasti.
Kao i u Sjedinjenim Državama, imperativ je ne lamentirati nad navodnim autoritarnim tendencijama naroda, već se upustiti u rješavanje strukturalnih problema koji su omogućili uspjeh populista. Na primjer, nije sve što populisti govore o onima koji su „zapostavljeni“ netačno; niti je uvijek netačno da su dijelovi državne vlasti postali zarobljenici specijalnih interesa. Ali ove osnovne žalbe moraju uvijek biti artikulisane i predstavljene uz pomoć medija i političkih stranaka. Mediji i partijski sistemi koji su očigledno neuspješni u mnogim državama su ti kojima je neophodna sistematična reizgradnja.
Naravno, bolje i sveobuhvatnije građansko obrazovanje ne bi bi škodilo. Kvalitet građanskog obrazovanja je u opadanju već decenijama pošto se ne uklapa u kurikulume koji se oslanjaju na standardizovano testiranje. Ako se vrši na pravi način uzima puno vremena i djeluje kao da oduzima vrijeme od predmeta koji djeluju kao korisniji na kraće staze, u smislu da doprinose direktno ekonomskom uspjehu. Građansko obrazovanje može biti ključni element u pomoći mladim ljudima kako da prihvate neslaganja i druge građane posmatraju kao legitimne političke protivnike u demokratskoj borbi. Kulturne razlike neće niti trebaju da nestanu, ali ako sami građani nauče da žive sa njima populisti ih neće moći tako uspješno da ih koriste kao političko oružije.
Jan-Wernet Mueller je profesor politike na Univerzitetu Prinston. Njegova najnovija knjiga je „Šta je populizam?“ („What is Populism?“)
preveo: Nikola Mojović
Коментари
Постави коментар