8 teza o nazavisnom predsedničkom kandidatu u 2017.

1. Šta raditi kada su vodeći kandidati nepopularni?

Jedan od značajnijih fenomena na predsedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Država ove godine je da dve osobe koje će se skoro sigurno naći kao nominovane od strane dve najveće političke stranke naime relativno uspešni biznismen Donald Tramp od strane Republikanske stranke i Hilari Klinton ispred Demokratske stranke imaju istorijski niske rejtinge i o njima jako loše mišljenje ima preko polovina birača u oba slučaja, što ostavlja odškrinuta vrata za nezavisnog kandidata ili kandidata treće stranke.

Ponovo se dugo spekulisalo da li će poznati milijarder i bivši gradonačelnik Nju Jorka - centrista Majkl Blumberg ući u predsedničku trku. Imajući u obzir njegovo lično bogatstvo i centrizam u trenutku populističke histerije na levici i desnici njegova kandidatura je delovala ozbiljno kao retko koja nezavisna ili third party kandidatura još od 1992. i Rosa Peroa.

Međutim Blumberg je odustao, a baklja trećeg kandidata po svemu sudeći prešla je u ruke Gerija Džonsona kandidata Libertarijanske stranke koji po istraživanjima ima dvocifrenu podršku.
Želja za nezavisnim kandidatima sa levice i desnice postoji - međutim izuzetno komplikovan sistem dolaska na listiće ih tehnički sprečava (Teksas kao velika država sa značajnim brojem elektora je isključen iz igre pošto su rokovi prošli) sa jedne strane a sa druge strane strah u redovima konzervativaca da kandidatura nezavisnog  konzervativca ne odnese pobedu u ruke Hilari Klinton i obrnuto u slučaju socijalista koji još uvek sećaju poraza Al Gora za manje od 1000 glasova* od Džorža Buša i katastrofalne posledice koje su proistekle iz toga.

U Srbiji politička klima pred predsedničke izbore je slična - i lideri opozicije i trenutni predsednik su nepopularni. Međutim postoje značajne razlike u izbornom procesu koje olakšavaju nezavisnu kandidaturu

Ovo je pogled na to zašto je 2017. vrlo dobra šansa za ozbiljnog nezavisnog kandidata na predsedničkim izborima, kao i koje su glavne prepreke.


2. Duboka nepopularnost vodećih ličnosti "proevropske" opozicije i stranaka koje vode.

Prvo uzmimo u obzir rezultate aprilskih parlamentarnih izbora na kojima su liste koje u ovu grupu možemo računati (DJB, DS-NOVA, SDS-LDP-LSV i LS-PZP) ostvarila prilično minoran "uspeh" i zajedno osvojile oko 18% glasova. Drugo treba uzeti u obzir da nisu uspele da osnaže značajno svoju poziciju u odnosu na izbore 2014. (DS-NOVA. NDS-LSV, LDP, DJB) kada su osvojili () glasova. DJB je svojevrstan izuzetak jer je uspeo da osvoji veći deo ovog suženog biračkog tela ali ne i da ga značajno proširi.

Prema istraživanjima NSPM-a iz oktobra i decembra 2015 ocene lidera ovog dela opozicije su sledeće:
kandidat
NSPM  - okt. 2015.
NSPM – dec. 2015.
Boris Tadić
1,93
1,81
Bojan Pajtić
1,63
1,58
Čedomir Jovanović
1,69
1,53
na skali od 1 do 5
  
U slučaju izbora procenat glasova koji bi oni osvojili je sledeći (bez neizjašnjenih):

kandidat
Nedeljnik 04.02.2016.
Boris Tadić
5,6%
Čedomir Jovanović
3,8%
Bojan Pajtić
3,1%
*istraživanje za Nedeljnik je obavio NSPM

Stoga nije ni čudo da će ovaj deo opozicije pokušati da se objedini pred predstojeće izbore - osim nepopularnosti takođe ih krasi i manjak sredstava pa ako zaista misle da imaju ozbiljnu šansu saradnja im je jedini šansa.

Pajtić je najavi da će kandidat opozicije biti nestranačka ličnost međutim ko zna da li će Pajtić u 2017 biti predsednik DS-a. To je sve tema za poseban tekst.

Ova istraživanja nažalost nemaju Sašu Radulovića koji bi po svemu sudeći prošao bolje ali ne preterano značajno. No signali su da on možda i ne uđe u predsedničku trku.  U međuvremenu i on je podržao ideju nestranačkog kandidata.

Takođe uzimajući u obzir sukobe između mnogih od ovih stranaka i njihovih lidera upitan je njihov zajednički nastup ali i to da li bi oni mogli imati uspešnu saradnju ili bi iz toga proizašlo više negativnog nego pozitivnog.

3. Desnica takođe nema ozbiljnu snagu

Na izborima 2016. desnica se vratila u Narodnu Skupštinu. Jedva.

No operativno je da dokle god je u igri Vojislav Šešelj ozbiljan i pravi opozicioni deo desnica teško da će imati ikakvu ozbiljniju šansu na izborima.

Patriotski blok DSS-Dveri koji je možda pre povratka Šešelja iz Haga i imao snagu, iako je ušao u parlament  ostvario je značajno slabiji rezultat nego ove dve stranke samostalno 2014. U Snižavanju njihovog rejtinga Vojislav Šešelj je ozbiljno pripomogao.

Povratak SRS-a treba shvatiti ozbiljno u zavisnosti od zdravlja Vojislava Šešelja. Pokazalo se da nisu toliko politička stranka koliko kult Vojislava Šešelja te su ostvarili jako dobar rezultat zahvaljujući njegovom povratku iz Haga. Ako Šešelj poživi i Vučić ga pusti na TV i sve dok napada više Nikolića nego Vučića radikali mogu biti ozbiljnija politička snaga. Da li mogu biti ozbiljna opozicija je već sasvim drugo pitanje.

Ono što je pak interesantno je da lideri ovih stranaka imaju bolje ocene od lidera „proevropske  opozicije“

kandidat
NSPM okt. 2015.
NSPM dec. 2015.
Vojislav Šešelj
2,10
2,13
Sanda Rašković-Ivić
2,02
2,05
Boško Obradović
1,99
1,91

A u slučaju izbora osvojili bi sledeći procenat glasova.

kandidat
Nedeljnik 04.02.2016
Vojislav Šešelj
8,3%
Sanda Rašković-Ivić
5,0%

Boško Obradović  nije izlistan tako da je verovatno u grupi ostalih.
Očigledno slab materijal za prolazak u drugi krug pogotovo uzimajući u obzir da su šanse da desnica ima jednog kandidata minimalne.

4. Tomislav Nikolić je slab kandidat.

Najveća prednost Tomislava Nikolića na sledećim izborima je u svari to što je opozicija prilično slaba i da bez zajedničke kandidature nestranačkog kandidata ima jako malo šansu da ga pobedi.

Mač sa dve oštrice je podrška SNS-a. Uz podršku SNS-a  njegov reizbor je skoro pa siguran međutim ako SNS ostane po strani ili podrži nekog drugog kandidata a pogotovo u drugom slučaju šanse Nikoliću značajno opadaju

Tomislav Nikolić je uspeo čak da ostvari bolje ocene od svih lidera opozicije:


NSPM okt. 2015
NSPM dec. 2015.
Tomislav Nikolić
2,46
2,31

Nikolićeva slabost pak leži u drugom krugu gde prema istraživanju Nedeljnika gubi od Dačića, pa čak i Vuka Jeremića kao potencijalnog nezavisnog kandidata krugu, što samo pokazuje da jak nezavisni kandidat ima ozbiljne šanse dokle god je glavni protivkandidat Nikolić

Tomislav Nikolić
25,7%
Ivica Dačić
33,9%

Tomisla Nikolić
32,4%
Vuk Jeremić
38,1%



U slučaju kandidature Aleksandra Vučića Nikolić bi imao izuzetno male šanse (osim ako bi nekim čudom uspeo iza sebe da okupi i glasače opozicije kao predstavnik manjeg zla)

Tomislav Nikolić
11,5%
Aleksandar Vučić
50,5%

5. Problem finansija.

Srbija možda nema komplikovano izborno zakonodavstvo i nije neophodno potrošiti znatne resurse da bi se bilo na listiću međutim politički marketing i kandidatura zahtevaju novac. Sanders je u SAD uspeo da prikupi ogromne svote nova individualnim donacijama međutim to je uspeh od koga je trenutno svaka kandidatura u SRB jako daleko je ne postoji niti razvijena infrastruktura niti ekspertiza za organizovanje nečega sličnog a da ne govorimo o tome da ogroman broj ljudi ne može sebi priuštiti kampanju.
Međutim, glavni protivnik nezavisnog kandidata bi bila opozicija jer igra postaje znatno drugačija ako prođe u drugi krug, a sama opozicija u Srbiji takođe ima jako ograničena sredstva za kampanju a ako e suditi po samim kampanjama nisu se pokazali kao uspešni ni po pitanju formulisanja jasne poruke.
Ovde je svako izuzetka DJB.
Takođe ovi izbori su pokazali da društvene mreže kao alatka za politički marketing konačno imaju značajnu ulogu, što postavlja nezavisnog kandidata na izvestan level playng field sa opozicijom.

6. Opozicioni nestranački kandidat.

Ovo je kriptonit eventualne nezavisne kandidature – ujedinjenje nekog od opozicionih blokova uza nestranačkog kandidata ili makar kandidata kojeg ljudi doživljavaju kao osobu od integriteta.
Dokle kod ovaj kandidat bude imao prvenstvo u kampanji a stranke koje ga podržavaju se budu držale po strani mogu neutralisati sve probleme koje opozicija ima.

Koliko god pojedinačno stranke bile ograničeno popularne zajedno ako dođe do ikakve sinergije njihov kandidat bi imao ozbiljne šanse da uđe u drugi krug.

Jedan nestranački kandidat bi imao šansu da konačno iskristališe poruku opozicije biračima i da da ostan konzistentan u njoj bez dodatnog šuma partijskih previranjai unutrašnjih borbi.

Takođe neutralisao bi problem finansiranja kampanje,  zajedno stranke sa slabom infrastrukturom i ograničenim resursima bi imale ipak nešto respektabilniju kampanju.

I na kraju nestranački kandidat bi bio u odličnoj poziciji da iskoristi društvene mreže na način na koji mali broj opozicionih prvaka se pokazao kao uspešan.

7. Razbijanje glasova.

I dok u SAD i levica i desnica urgiraju na jedinstvo oko jednog kandidata iz tog političkog spektra zahvaljujući tesnoj borbi i elektorskom koledžu pritisak za okupljanje oko jednog opozicionog kandidata na bilo kom polu srpske politike nije ni blizu toliko jak.

Na izborima u SAD dva vodeća kandidata imaju neuporedivu prednost nad drugim kandidatima sa njihovih odgovarajućih polova i svi ostali kandidati hteli ili ne predstavljaju spoilere i rasipanje glasova.

Međutim šanse za tako nešto na bilo kom polu u SRB su ograničene.

Poslednji parlamentarni izbori su pokazali da niti jedna opoziciona stranka nema dovoljnu podršku da se uspostavi kao de facto lider opozicije oko koga bi ostali po prirodi stvari morali da se okupe. DJB je najbliže tome ali je i njihov uspeh ipak ograničen.

Desni sektor svakako izlazi razbijen i ograničene snage i popularnosti no samim tim teško da će sa te strane ozbiljan nezavisni kandidat doći.

Proevropski sektor je pak grupa stranaka i lidera koji su izuzetno nepopularni unutar glasačke baze i njihova jedina šansa da naprave ozbiljan blok je savez sa nestranačkim kandidatom.

Postojanje drugog kruga takođe omogućava eksperimentisanje i svojevrstan prajmari za opoziciju. Ko god da prođe u drugi krug oko sebe može okupiti glasače celog bloka ako ne i cele pozicije pa je stoga rizik od bacanja glasa neuporedivo manji .

8. Ima i Srbija Majkla Blumberga?

Karte su prilično povoljne ako se odigraju kako treba, međutim ono što je problem je što  u Srbiji mi po svemu sudeći nemamo Majkla Blumberga.

Teško je u Srbiji naći političara koji bi mogao da iskoristi ovakvu klimu, pogotovo nekoga ko već ima izgrađen javni profil i čije delovanje je prepoznatljivo.

Vuk Jeremić koji se pominje u članku Nedeljnika je jedna od retkih osoba koja ima takav profil.

I možda je to u stvari glavni problem za uspešnu nezavisnu kandidaturu – to što nemamo pogodnog kandidata.

Коментари