Hana Kazazović (@CyberBosanka) o blogovima, medijima, marketingu i šta to znači biti internet biće

Offline i online je serija intervjua sa blogerima u čijem pisanju ja uživam. Nothing Earth shattering, ali nadam se da će te naći ponešto zanimljivo u njima. Nisam ranije pravio intevjue a i teme su priličan otklon od redovnog sadržaja na blogu, stoga be nice and lenient po pitanju kvaliteta intervjua, ali nadajmo se da će sa vremenom i praksom postati bolji. Konstruktivna kritika i predlozi su dobordošli.

U ovoj “epizodi” gošća je neko kome predstavljanje u BH blogosferi nije potrebno to je Hana Kazazović poznata kao @CyberBosanka po istoimenom blogu

Ovaj intervju je rezultat jednosatnog razgovora stoga u nekim segmentima ja pričam malo više but bear with me. 



#čitajsamnom


Krenimo od onoga što trenutno radiš a to je je projekat #čitajsamnom. Kako si došla do ideje da pokreneš #čitajsamnom i do ideje pokretanja video bloga.

Pa sasvim slučajno, ja sam možda čak i pisala na blogu da sam ja neko ko skoro uopšte nije ni gledao video po YT, da treba da pogleda čitav svijet neki video da bih ga i ja pogledala. Osećala sam da mi treba iskorak iz pisanja, odnosno neka vrsta nadgradnje nad ovim što radim i onda jednostavno jedna stvar je krenula da vuče drugu. Počeli su da mi se pojavljuju [na društvenim mrežama] neki linkovi na YT gde su bili osvrti na knjige. Ostavila sam komentar na FB i onda je Aleksandra Petrovski napisala u komentaru da razmislim o podkastu ili o vlogu. To je bio taj neki korak koji je mene gurnuo, hajde da probam. Utom momentu nisam znala ni da li imam čime snimiti video, pa sam shvatila da imam mogućnost snimanja vdea iPad-om koji sam dobila kao nagradu za jedan tekst.
Taj prvi video je presmješan sniman prednjom kamerom, ali dobro je ispao, nisam ja htela nešto posebno.

Najbolja stvar je da ja na početku videa kažem kako ne volim dugačke video a onda snimim video od 13 minuta.

počeci su teški

Danas sam radila neki video koji trebam iduće sedmice objaviti, pošto sam prava Bosanka tek sam juče u razgovoru sa bratom saznala da mogu kablom prebaciti video na iPad. Ja sam do sada to sinhronizovala na iCloud-u pa je to trajalo, snimila sam video iz 30 delova pa pokušavam da to sastavim a da ne bude predugo.

Ono što meni malo komplikuje stvari, jer do sada sam se lako izjašnjavala kao blogerica, sada snimam videa. Pokušavam da smislim naziv, ako neko ima neku ideju kako bi se to moglo zvati neka predloži.

Znaš kako, sada sam u fazonu da radim te osvrte koji nisu klasični osvrti na knjige. Inače ne volim da mi neko prepriča knjigu.
Čitaj sa mnom koristim kao inspiraciju za nešto što bi moglo biti korisno svima. Baš u ovom zadnjem video govorim o tome da je serijal #čitajsamnom o tome da ja koristim i pričam o poukama iz knjiga koje mogu svima biti zanimljive.
Sada imam nove ideje, pošto već imam #hodajsamnom u potrazi sam za nekom aparaturom a da nije iPad da mogu snimati te šetnje, bilo bi mi smješno hodati sa iPadom i snimati. Moguće je da odstupim od i #čitajsamnom i da snimam videa i sa drugim temama.

Koliko je bilo teško, napraviti taj korak i da li ti je bilo problemtaično da napraviš novi korak? Da li si se pitala da li ću ja znati da ovo uradim kako treba i da li će se dopasti ljudima?

O nekim stvarim razmišljam tek kada ih uradim. Konkretno o tom prvom videu nisam nešto preterano razmišljala o tome kako ću i šta ću. Moj problem je da sam introvertna, mada mi Dobrila [Dobrila Močević] kaže da ja nisam introvertna nego da sam tiha i da samo tražim načine da se izrazim i kada mi je palo na pamet da snimim taj video ja sam odlučila, snimila, šerovala i tek onda počela razmišljati da li to valja. Srećom dobila sam relativno dobre kritike od ljudi koji su mi bitni. Niko me nije nešto preterano hvalio ali su mi dali podršku u kontekstu : „OK, dobar start, e sada ideš dalje.“
Moj odnos prema životu i svemu što radim je da sve mogu naučiti i sve mogu popraviti. 
Tako da ako nešto nije kako treba ja ću raditi na tome. Uvijek me takvi ljudi inspirišu — radiću na tome i svaki korak će biti bolji od prethodnog i bitno je da ne radim ništa nenormalno ili nešto čega bi se trebala stidjeti.

U suštini mi je zanimljivo, odavno nisam imala nešto da me drži. Baš uživam dok to radim a to mi je neka prva i osnovna ideja vodilja u svemu što radim.

Da li treba u kreativnim zanimanjima u koje možemo uračunati blogovanje čovjek mora postavljati sebi nove izazove?

Mislim da treba jer se prije ili kasnije pojavi stagnacija, dođeš do nekog nivoa. Ne mogu sada reći dostigneš vrhunac, mada bi se moglo i tako posmatrati. Šta ja to mogu ponuditi pišući osim knjigu, o kojoj razmišljam, ali za nju treba više vremena. Treba sebi stalno postavljati izazove.

#hodajsamnom


Da krenemo malo dalje, drugi haštag koji si pokrenula je #hodajsamnom. Kako si došla na ideju da ga pokreneš i da li te je iznenadio usphe?

Pa nije me toliko iznenadio uspjeh pošto sam već dugo na internetu pa znam kako te stvari funkcionišu osnva za ideju je haštag #walkwithme koji jepokrenuo američki reditelj Majkl Mur (Michale Moore), a pošto se meni nešto pretjerano ne šeta sa Majklom, a posebno ne na engleskom i nije baš toliko aktivan, došla sam na ideju da samo to prevedem i iskoristim za naše domaće terene i super je prihvaćen. Gledam baš na Instagramu, možda čak puno više nego na Tviteru, ljudi danas kada hodaju postavljaju fotografije, doduše sada je hladno pa je malo zamrlo, osim Nine Mujkića koji se non stop vere po planinama, postavlja prelijepe slike i mami nas da hodamo. Super je prihvaćen zato što je jednostavno priključiti se tome, samo treba da hodaš i da imaš telefon kojim ćeš napraviti fotkicu i podijeliti.

Ja sam veliki ljubitelj, mene je to pokrenulo, prije toga nisam šetao ni peti deo kao sada.
Stvarno?

Pošto je uglavnom ista ruta ja ni ne slikam. Nema šta, Mirijevo je deo grada koji nije preterano impresivan.

Ja u Zenici kružim stalno jednom te istom turom samo što različito drveće slikam.

I u različitim vremenskim periodima primjetio sam.

Između ostalog.

Sada imaju aplikacije koje mjere korake i koliko dugo si hodao, prvo mi je bio cilj sat vremena a sada se bez dva sata ne vraćam u stan. Da li ih ti koristiš?

Imala sam i ja to. To je super, mada znaš šta, ja sam sada obrisala te aplikacije, sve te koje nešto mjere zato što sam se uhvatila u situaciji da ne razmišljam više i neposvećujem se hodanju i šetanju već gledam da li se očitalo na aplikaciji. Kontam opet si promašila poentu briši ih i šetaj fino, uživaj.

Volim da znam koliko sam prešao, da pratim vrijeme…

Pa je, to je dobro, ali ja sam bila na korak od toga da ganjam neku od onih narukvica Fit-nešto, te one za spavanje, te kontam na koliko sam koraka da postanem robot ako se još prikopčam na tako nešto. Malo me strah svega toga u suštinu.

Njegovo veličanstvo blog


Da se vratimo blogu i početku, pre nego što je CyberBosanka postala popularan bloger, zašto si pokrenula blog?

Znaš kako, postoje tu dvije faze, prvi put kada sam pokrenula blog bio je anoniman blog u periodu oko 2005, kada sam bila prilično usamljena u nekakvom crnom periodu, nisam imala društvo i izašla iz neke duge veze. Posle povratka iz izbeglištva nisam imala neko veliko društvo u Zenici, sedam i po godina veze sam provela baš onako kako ne treba- prekinuvši sve prijateljske odnose sa bilo kim tako da sam te 2005 bila osuđena na svoju sobu, samu na sebe i eventualno društvo sa interneta.

Prvo sam čitala na blogger.ba komentare i vidjela da ljudi komuniciraju. Pošto sam inače voljela pisati palo mi je na pamet mogla bih i ja bar će mi se neko obratiti u komentarima. Tako je krenulo.

Nakon godinu i nešto sam došla sebi — život mi se sredio, ali mi se svidjelo to iznošenje razmišljanja na različite teme. Prvo sam par godina pisala anonimono a 2009 u maju sam pokrenula CyberBosanku kada sam shvatila da mi nije problem da pišem pod svojim imenom i da iznosim svoja razmišljanja, ne anonima već da svi znaju ko sam i šta sam. Tada sam to napravila zbog toga što mi se svidjelo da mogu o svim temema koje su me mučile govoriti na nekom mjestu i pronaći ljude koji misle isto, što je bilo malo taže ovako. Kada izađeš sa nekim na kafu onda razgovaraš o nekakvim banalinijm stvarima, ne pričaš odmah o nekim svojim razmišljanjima.
 Blog ti pruža mogućnost da pronađeš ljude koji o bitnim stvarima misle isto.
Koja je prednost anonimnog blogovanja a koja pod imenom i prezimenom.

Prednost anonimnog blogovanja je u tome što ne moraš da imaš cenzuru možeš da pišeš o svemu što te muči i da iznosiš svoja razmišljanja bez straha da će ti se ta razmišljanja obiti o glavu u životu. To je glavna prepreka koju svi mi koji pišemo pod svojim imenom imamo. Ja sam imala jedno vrijeme a više nije u mom vlasništvu ZenicaOnline, ranije sam se i na svom blogu češće doticala politike i društvenih tema. Znam na kakvom sam glasu i kako me ljudi shvataju. Ne možeš ti da se pretvaraš više jer svi znaju šta misliš i u koji tor, ako se tako može reći, spadaš.

Na neki način postaješ javna ličnost. Mi svoju nepodobnost iznesemo javno i onda se više ne možeš ukolpiti ni u jedno državno preduzeće. Vrlo teško je dobiti bilo šta što ima veze sa državom. To su sve neke cijene, no ne bih se ja mijenjala da se razumijemo. Hiljadu puta sam razmišljala o tome i kada su mi nudili da budem u strankama. Tu neku svoju slobodu plaćam poprilično skupo ali ne bih se mijenjala za ne znam kakve pare.

Ti si takođe napisala dvije knjige posvećene internetu i blogovanju, šta je bila tvoja motivacija da ih napišeš?

Iz knjige „Internet za početnike u 13 lekcija“ imaju sve lekcije na blogu od 1. do 13. Na kraju sam ih sažela u knigu da može neko svojoj mami ili tati isprintati. Ideja vodilja mi je bila da ljudima kojima internet nije toliko blizak približim šta je to sve u stvari i da ako požele da se malo više bave internetom imaju bar neka osnovna znanja koja će im pomoći da se dalje snalaze.
Danas ne možeš reći da si pismen ako nisi internet pismen. Nije više dovoljno samo znati slova, čitati i pisati kada nam je sva tehnologija zasnovana na internetu i jako je teško opstati bez poznavanja osnova.
Što kažu moji roditelji, naši roditelji su bili nepismeni zato što nisu znali čitati i pisati a mi smo nepismeni zato što ne poznajemo računare i internet.

Upravo to. Ja imam starije roditelje kojima često objašnjvam neke stvari, trudila sam se kada pišem da to radim na način da me i moja mama razumije, jer nije problem da kada neko ima određena tehnološka znanja shvati kada koristim neke stručne riječi a meni je veličina u tome kada uspijem mami objasniti neke stvari i kada ona shvati o čemu se radi.

Šta misliš kakava je uloga blogova danas. Pošto su blogovi nastali prije društvenih mreža, kakva je njihova uloga pošto su društvene mreže jako popularne Fejsbuk ima milijardu i po korisnika. Da li je blog izgubio na značaju kao sredstvo komunikacije?
Definitivno jeste promijenio ulogu, nije zato što sam ja blogerica ali imam osjećaj da blogovi imaju veću težinu nego prije pošto opstaju samo oni koji nalaze sebe u pisanju. Meni kao internet biću koje ima profile na svim društvenim mrežama je blog kao da imam svoju kuću i svoju adresu.
Sve ostale društvene mreže koristim za komunikaciju i za promociju bloga no kada obiđem sve te mahale poput Fejsbuka i Tvitera ja se vratim kući na blog.

Kada ne bih imala blog djelovalo bi mi kao da sam stalno na ulici. Sve te društvne mreže nisu moje, ugasi sutra Mark Fejsbuk i ti ostaneš na ledini. Ja se uvijek vratim na svoj blog i čekam da neko napravi novu društvenu mrežu.

U tom kontekstu, uvijek volim kada u „about“ na fejsu ili u „bio“ na tviteru nađem nečiju adresu bloga pa mogu da saznam nešto više o njemu kada odem na njegov blog — o interesovanjima i o svemu što radi. Meni je u tom kontesktu blog bitan i važan.

Da, i pored postojanja društvenih mreža koje imaju tri stoine i pet segmenata, vaši omiljeni filmovi, muzika, serije ja i dalje nalazim da su lični blogovi mnogo ličniji i da se mnogo više može saznati o nekome na osnovu bloga.

Slažem se. Čak i kada neko piše profi blog ti možeš saznati o njegovim ličnim preferencijama ukoliko ga piše onako kao što bi trebalo da se piše — iz nekog ličnog ugla pa o čemu god da pišeš.

Na koji način biraš teme na koje ćeš pisati? Ja znam da ti pišeš jutarnje stranice stoga pretpostavljam da pišeš manje-više svakog dana. Navodila si da često pišeš ali da ne završi sve na blogu. Na koji način odlučuješ šta želiš da postaviš na blog a šta je škart i ne želiš da završi na blogu?

Toliko godina pišem blog a još uvijek nemam pravilo po tom pitanju, uglavnom me vodi osjećaj. 
Kada postaneš bloger onda počneš da posmatraš svijet i život kao potencijalni izvor tema i sve što gledam i čitam ili kada hodam ulicom i nešto uočim meni zna iskočiti kao potencijalna tema. 
Naiđem na svatove pa krenem razmišljati o tome što oni sviraju i mašu zastavama i ja u glavi već imam temu koju ću sjesti napisati i ako pišem tako pod uticajem inspiracije onda i ne razmišljam pretjerano o tome hoću li objaviti ili ne. Vagam samo kada dobijem zadatu temu pa treba da se natjeram, da uganjam ja inspiraciju a ne ona mene.

Jutarnje stranice su istresanje svega iz glave na papir i one mi često posluže da razradim teme. Ja se u njima znam svađati sama sa sobom, analizirati iz različitih uglova neku temu.

Kada postaneš bloger imaš problem sa tim što te sve živo podseća na nešto o čemu bi mogao pisati. Još ako se profilišeš, kao što sam se ja nesvjesno profilisali u smislu da pišem dosta o stvarima koje me inspirišu i koje bi mogle pomoći ljudima, tako da mene dotakne rečenica iz knjige pa mi se priča složi u glavi. Teško je naći nešto što te ostavi ravnodušnim.

Da li smatraš da je potreba određena doza narcisoidnosti i arogancije za pisanje bloga, tvitovanje, da ti smatraš da je tvoje mišljenje toliko bitno da treba da ga podeliš sa svima ili može li i bez toga da se piše blog.

Mislim da može bez toga. Ja sam se kroz ovih 6–7 godina prilično promjenila. U početku sam imala više izraženu arogancija i znala sam pisati sa „višeg nivoa“, kao sada ja tu nešto pametujem. Ja inače vjerujem da ti se vraća sve što od sebe emituješ, meni se itekako vraćalo kada ja prospem žuč na blogu — vrati mi se u komentarima ili na neki drugi način i onda sam polako počela da izbjegavam takve teme i da aroganciju i ego sklanjam od sebe. Čak imam i u pravilima vezanim za opise blogova da ne želim negativnosti i ignorišem ih.

Rjetko se djesi i u glavnom kada je u pitanju država, da pišem nešto negativno i da populjujem nešto. Za sve ostalo, firme, proizvode, nečije poteze smatram već odavno da nemam ja pravo da sudim. Teško će me natjerati nešto da se postavim u ulogu pametovanja — da kažem trebaš ovako, trebao bi onako.

Stvari koje mi se ne sviđaju ignorišem, to radim u životu i na blogu.

Na tvom blogu postoji kategorja „biti bolji“. Jedan od najboljih načina da nekome opišem tvoj blog je upravo blog koji pomaže da svakog dana budemo bolji nego dan ranije. Za mene lično je poput nekog self-help-a za one koji nisu ljubitelji self-help-a

Kod mene ono što je self-help je ono što sam ja na sebi testirala, masa toga što sam ja pročitala, a ja sam pročitala puno self-help knjiga i čitam ih od 2003, masa toga kod mene nije radila. Pisaću uskoro tekst inspirisan autobiografijom Nikole Tesle o tome kako je Nikola Tesla uticao na to da prestanem piti kafu. Mislim da bi mene i automehaničarski priručnik naveo da probam napisano.
Puno toga sam probala ali pišem samo o onome što je kod mene dalo rezultate. Možda se zbog toga to ljudima koji ne vole self-help svidi.
Meni su uvijek najčitaniji tekstovi kada je istresem svoje probleme i neke negativnosti, ljudi vole iskrenost. Iskrenost uvijek dobro prolazi, možda zato što je toliko malo u svijetu ima. Jedino tako to mogu objasniti.

O medijima i marketingu


Ti se na blogu trudiš da pišeš o pozitivnim stvarima

Ovim mejnstrim medijima sam ostavila da pišu negativne strvari.

Šta pratiš od mejstrim medija?

Ništa

Televiziju? Radio?

Ništa.

Na televiziji pratim samo Travel kanal i to one House hunters. Ja nisam putovala nigdje van bivše Jugosalvije pa mi je zanimljivo kada oni obilaze gradove po svijetu i traže stanove. Televiziju samo ako ima nešto zanimljivo da mi neko preporuči ali da mogu naći na YT pa da pogledam neke emisije. Jedno 3–4 godine sigurno ne pratim. Ni televiziju ni portale, jedino ako mi neko postavi link pa mislim da je zanimljivo ili bitno.

Kod nas su portali strašni a pogotovo sekcije sa komentarima...

…Jezivo.

Ja sam čovjek koji sluša radio, ti?

Ja sam davno izgubila naviku slušanja radija zato što sam slušala dok sam držala radnju i sad pa sad naučim plejlistu pa mi je to išlo na živce. Nisam imala kvalitetan izbor radio stanica. Češće odem na Mixcloud pa slušam playliste koje postave ljudi, tipa Prešlicavanje. Nema puno priče, nema vijesti, nema reklama što je jedna od najboljih stvari. Kako je Geri Vajnerčuk rekao,“ marketari prije ili kasnije sve živo pokvare“.

Šta god postane popularno dobro je dok ne dođu marketari, prepoznaju svoju šansu, upetljaju svoje prste i odjednom ne možeš da opstaneš od reklama.

Jedine reklame koje mogu da podnesem ovih dana su reklame koje se podvode pod native-advertasing na blogovima ili pošto volim da slušam podcaste onda na podcastima u audio formi. Zato što sam prilično siguran da ljudi čije blogove čitam i čije podkaste slušam ne bi reklamirali svaku glupost. Oni daju svoj lični pečat i nisu fabriče kao na TV gde je uvijek ista reklama dok ne stigne nova.

Znaš kako, ja sam imala iskustva sa reklamiranjem na blogu i koliko god ljudi mislili da smo se mi prodali to je vrsta reklame koju ja prihvatam iz razloga što me ne ograničava u kontekstu da me niko ne tjera da pišem o proizvodu ovako ili onako . Tu si kao kada na vrmenskoj prognozi imaš u ćošku da je sponzoriše Tylol Hot.

Da, nemam ja nikakve probleme sa tim, naprotiv, to su reklame koje ću uzeti u obzir ako je to neki bloger koga ja pratim ili koga ja cenim. Retko ko će tako lako staviti svoju reputaciju na liniju.
Pa ja neću, ja sam odbijala stvari koje mi se nisu sviđale, zbog toga što mi se nisu uklapale u shvatanje, razmišljanje. Jednostavno ne želim da se prodam za dvije- tri stotine maraka za neki prozivod i da ja nešto pričam o njemu u superlativu a ja ga sama ne bih koristila. Ne ide to.
Pohvaliću nešto i besplatno ako mi se svidi, i radila sam to masu puta. Reklamiraću nešto ali samo ako stvarno to tako mislim.

Sada kada smo se dotakli reklamiranja, postoji dosta ljudi koji smatraju da ako pokrenu blog da će moći da zarade i pokreću blog sa takvim ciljem. Koliko je realno da se može mnogo zaraditi. Ti si slala stotine mejlova firmama i marketarima, nije da su svi skočili na tebe da ih ti reklamiraš.

Tačno, prva i osnovna stvar šta god da kreneš u životu da radiš sa ciljem samo da zaradiš nema od tog posla ništa. Eventualno ako si dobar švercer tako možeš uspjeti. Tu je osnovni cilj zarada i tu se pare vrte. Sve ostalo moraš ganjati neki drugi cilj a pare dođu kao posljedica toga.

Ko krene pisati blog da bi zaradio slobodno neka uzme da radi bilo šta drugo u životu, ili sam ja nesposobna, nešto od to dvoje jeste. Ja pišem šest godina i jesam znala zaraditi neke pare ali ne znam šta bih trebala raditi i kako pisati da bih mogla živeti od toga.

A ti si jedan od najpopularnijih blogera u Bosni i Hercegovini.

O tome pričam, da bih došla u fazu da mogu redovno zarađivati neke pare od toga, mislim da bi kompletna internet zajednica trebala da žestoko uznapreduje i da se marketinški budžeti firmi okrenu većim djelom ka internetu a od toga smo jako daleko još uvijek. Blog je super stvar i može ti doneti indirektno zaradu i dovesti do poslova, meni je omogućio da nađem posao i ja već pet godina živim od bloga samo zato što mi je blog omogućio da neđem posao u firmi. Tako da se to može nazvati zarada od bloga.

No ti nisi otvorila blog sa ciljem da nađeš posao u firmi.

Ne, ne, ali se desilo. Ako imaš neka znanja pa o njima pišeš na blogu pa te neko prepozna i angažuje te i to može dovjesti do neke zarade.

Kod nas ne mogu portali da opstanu i zarađuju od reklama, portali sa redakcijama i milionima posjeta i kako može opstati jedan bloger. Postoji još jedna varijanta ali i od te sam užasno daleko, da postaneš toliko dobar bloger pa da nađeš dovoljno ljudi da ti plaćaju pretplatu da te čitaju.

…doduše za to bi trebalo da imamo mnogo razvijenije plaćanje preko interneta a i da budemo iskreni mi nemamo sredstva kao građani.

Prva i osnovna stvar je to nerazumjevanje privrede o značaju interneta. Još uvijek je najmanji deo marketinških budžeta usmjeren ka internetu. Još uvijek se puno više novca daje na džambo panoe bez obzira što u autu svi gledaju u fejsbuk i telefon a ne kroz prozor. Proći će još jedno deceniju prije nego što se to krene mjenjati u korist interneta. Kasnimo za svim. Ja ne znam šta će biti aktuelno u svijetu i čime će se baviti kada to dođe kod nas ali pretpostavljm da ćemo i tada biti u zaostatku.

Kliše za kraj i Zeničke utopije


Sa kojom osobom bi želela da odeš na večeru?

Joj, sada ću opet reći da sam već jednom rekla, pa mi muž rekao „daću ja tebi njega“!

Ovdje su isključeni članovi porodice :)

Već sam u jednom intervjuu na engleskom rekla, osoba koju uvijek spominjem kada su mi postavljena takva pitanja je Boris Dežulović. On mi je nešto poput idola i rekla sam ako se ikada istetoviram to će biti Boro na ramenu. Mada ne razmišljam o tetoviranju, da se zna.
Jedina osoba zbog koje bih prestala pisati bio bi on. Jer kada ja pročitam nešto što je on napisao stanem i kontam, šta ti pokušavaš kada ne možeš ni blizu.

Šta si želela da budeš kada porasteš?

Ne znam , ja sam to neki dan pitala mamu. Ja sam veći deo života znala šta neću da budem. Nisam bila od onih koji maštaju šta bi voljela biti kad porastu. Sećam se da mi je kada sam bila djevojčica baka koja me čuvala govorila da sam ja pametna kao sudija i da ću biti sudija pa sam ja jednom prilikom gledajući utakmicu na TV-u pitala majku da li ću i ja biti isto tako sudija kao oni na terenu.

Tako da nisam imala neku želju. Mama kaže da se ni ona ne sjeća, valjda sam bila neodlučna kao djete. Ja imam 40 godina i još uvijek ne znam šta bih voljela da budem kada porastem.

Ti si menjala poslove, svojevremno i otvorila prodavnicu suvenira i to nigdje drugde nego u Zenici. Kako si došla na ideju da baš otvoriš prodavnicu suvenira?

To se zove utopija.

Imali smo tada atelje koji se bavio izradom reklama i suvenira i svega ostalog pa je to došlo kao neka nadrgradnja. Pravimo suvenirea pa hajde da ih negde i prodajemo. To je super išlo dok nije krenula recesija koja se puno osetila u Zenici od 2010.

Druga stvar koja je mene konkretno pokopala je nebriga države. Kada sam ja krenula sa tom radnjom 2006. nije bilo ulične prodaje. Među mojim artiklima i suvenirima je bilo dosta artikala vezanih za reprezentaciju i kada dođe reprezentacija da igra u Zenici nisam mogla stati od posla. I onda djednom je čitav grad je počeo da se pretvara u jednu veliku uličnu prodaju i da svi iz kuće iznose i prodaju.

Grad je to dopustio i desi se da ide utakmica i meni niko živ ne dođe do radnje, sve kupe na cesti. Znam sigurno da nisam jedina koja je propala zbog toga. Znam puno radnji koje su na isti način propale. Mi smo bili ti koji su imali obavezu da plaćamo poreze a ovi na ulici nisu plaćali ništa.

Za kraj jedno pitanje uz temu tvog bloga. Postoji li navika koju pokašavaš da stvoriš i postoji li navika koju pokušavaš da iskorjeniš?

Već ne znam ni ja koliko godina pokušavam da iskorjenim naviku grickanja zanokitica i svake godine postavim to u novogodišnje ciljeve ali ne uspjevm u tome.

Navika koju bih voljela da stvorim. Imam položen vozački i vozačku ali još uvijek ne vozim. Voljela bih da to pretvorim u naviku, da mi to postane rutina. Ove godine mi ističe vozačka, 10 godina a ja još uvijek ne vozim. Nekako se osećam mutavo kada god pomislim na to. Uložila sam vrijeme i znanje da ne spominjemo novac. Znam da to mogu ali imam neki problem sa tim.

Da li sam propustio nešto da te pitam a da bi ti volela da odgovoriš? da li sam zaboravio neku temu?

Mislim da nema. Pomenuli smo i stalni rad na sebi i celoživotno učenje.

Hvala tebi na izdvojenom vremenu.

Hvala na pažnji!

Коментари