уторак, 11. август 2015.

Da li ljudi postaju ateisti kako bi mogli griješiti bez moralnih poslijedica?


Zing!
Ponekada je moguće čuti da ljudi postaje ateisti ili agnostici iz prizemnih razloga, jedan od tih prizemnih razloga koj se u takvim slučajevima navode je i to da ljudi odbacuju vjeru kako bi mogli da počine grehe bez osećaja odgovornosti ili krivice. 

Isto tako najvjerovatnije svako od nas ima spreman odgovor i argumentaciju za to da naše vjerovanje ili nevjerovanje nije plod prizemnih razloga već često dugotrajnog ispitivanja i traženja odgovora. Ponašamo se kao da je svojevrsna uvreda da neko smatra da ljudi prestaju da vjeruju u božanstva samo da bi lakše živeli sa "nedostatkom morala". 


Međutim u tome  često nema ništa loše, ništa vrijedno prezira, želja da se ne živi po moralnim standardima vjerskih učenja i vjerskih zajednica nije znak slabosti volje ili morala. Mišljenje da je to loš razlog za izlazak iz vjere pretpostavlja da je moralni kod koji religije žele da uspostave nad vjernicima uzvišen, idealan ili bolji od moralnog koda zdravorazumske osobe koja nije vjernik. A to nikako nije tačno, moralni kod koji su uspostavljale religije kroz istoriju često nije bio nešto čime bi se danas mogli ponositi, štaviše moralni kodovi određenih religija su bili toliko nehumani (ili ostaju i do danas) da su religijski zvaničnici morali da ih mjenjaju i prilagođavaju novim idejama šta je moralno koje su se razvijale zajedno sa humanizmom. 

Etički standardi religija su pak problematični po svom dizajnu. Veliki broj pojava iradnji  koje vjere smatraju pogrešnim ili lošim same po sebi ne nanose nikome nikakvu štetu ili povredu. Mnogi etnički standardi religija su dizajnirani na osnovu toga da li povređujemo pravila određenog natprirodnog bića ili nanosimo zlo odnosu sa tim bićem a ne oko našeg odnosa sa drugim ljudima.

I koncept štete i povrede je zamjenjen konceptom grijeha. I na osnovu koncepta grijeha moralno neprihvatljive postaju pojave i delovanja koja ne nanose objektivno štetu niti jednom licu ali zato su odlične u stvaranju krivice i osećaja dužnosti proisteklog iz te krivice.

I takav koncept koji ne uzima za značaj da li je delovanje štetno po druge ima mogućnost da štetnim proglasi pojave koje predstavljaju osnovna ljudska dijelovnja, fiziološka i biološka.

I tako, umjesto brige o povređivanju ljudi, ljudi brinu o tome da ne povrede svog nevidljivog prijatelja. I stvara se osećaj duga prema određenom božanstvu samo zato što neko ispunjava osnovne fiziološke i psihičke funkcije ljudkog bića.

A za dobru mjeru povećanja krivice tu su uvijek prijetnje vječnim mukama.

                                                              * * *

Ne tako davno, prije svega nekoliko decenija katolička crkva je za sveca proglasila osobu koja je bila zadužena za mučenje i povremeno ubijanje ljudi koji su se usudili da poseduju bibliju na svom jeziku - engleskom (Thomas More, protivnik reformacije, proglašen za zaštitnika državnika i političara). 
Naravno danas, pod pritiskom modernog i razvijenog društva u kome je lična sloboda ipak na višem nivou nego prije svega par decenija, religija se morala promeniti kako ne bi bila otvoreno ismevana zbog potpune zaostalosti. 

No i dan danas, religija nas uči da su pojave koje su savršeno prirodne ili normalne, te često i sastavni deo nečije ličnosti u stvari izvitoperene, štetne ili zle? 

Pošto su religije opsjednute seksualnošću, uzmimo primjer iz te oblasti. 

Danas religije smatraju da je npr. homoseksualnost grijeh. Ali ne samo da smatraju, značajan deo njih upućuje svoje vjernike na krajnje opresivan odnos prema osobama takve sklonosti.  

Zašto bi nečija želja da živi normalan život bez opresije bila inferioran stav? 

Naravno religijska opsesija regulisanjem moralnosti seksualnosti ide dalje od osuđivanja i opresije nad LGBT populacijom. 
Druga grupa čije ponašanje lako može da padne u kategoriju nemoralnog po učenjima mnogih vjerskih zajednica su žene i njihov položaj u društvu. Gdje je sve osim prihvatanja inferiornog položaja nemoralno ili grijeh. 

I stoga ne treba smatrati negativnom  pojavu da je neko napustio vjeru zbog slobode da  prekrši nametnute norme ponašanja. Vjerske norme ponašanja su često u suprotnosti sa osnovama humanističkog i liberalnog pogleda  na svijet, društvo i moral.  

Ljudi koji u težnji da ostvare u potpunosti svoju ličnost i preuzmu kontrolu nad svojim životom, prekrše pravila ponašanja bronzanog doba i srednjeg vijka i pri tome napuste vjerovanje u božanstva na kojima se ta pravila zasnivaju ne mogu biti negativni primjeri
.
I stoga kada neko ustvrdi da ljudi napuštaju vjeru da bi mogli biti "nemoralni" bez konsekvenci, treba im reći da su u pravu ali im treba reći i to da ono što oni imaju kao pravila ponašanja ne samo da nije moralni uzor nego je uglavnom moralna izopačenost kojoj nedostaje osnovna briga za ljudsku dobrobit. 

Нема коментара:

Постави коментар