Nemoguće je preći preko stoprocentnog neuspjeha socijalizma

piše: Kristian Niemietz  

Socijalizam je ponovo u modi. Kolumne u kojima nam preporučuju da prestanemo da se brinemo oko ranijih neuspjeha socijalizma i da se  umjesto toga okrenemo ka njegovom budućem potencijalu su već prerasle u samostalni žanr.

Na primjer, Bhaskhar Sunkara, osnivač magazina Jacobin, nedavno je za Nju Jork Tajms napisao tekst u kome tvrde da će sljedeći pokušaj izgradnje socijalističkog društva biti u potpunosti drugačiji.

"Ovog puta, ljudi će imati pravo glasa. U stvari pravo da debatuju, razmišljaju i nakon toga glasaju - posedujući nadu da se ljudi mogu zajedno organizovati kako bi postavili čovječanstvo na novi pravac. Kada ogolimo socijalizam do njegovog jezgra i  vratimo ga njegovim korijenima to je ideologija radikalne demokratije. […] On teži osnaživanju građanskog društva kako bi omogućio učestvovanje u odlukama koje utiču na naše živote"

Nathan Robinson, urednik Current Affairs magazina, piše da socijalizam nije bio neuspješan. Samo nikada nije bio pravilno sproveden:

"Nema ništa lakše nego biti zagovornik socijalizma i biti protiv zločina počinjenih od strane komunističkih režima iz prošlog vijeka. […]

Kada mi neko ukaže na Sovjetski savez ili Kubu i kaže "Eto, to je tvoj socijalizam,"  moj odgovor  je […] da ti režimi nemaju nikakvu vezu sa principom za koji se ja borim. […] Istorija Sovjetskog Saveza nam ne govori mnogo o "komunizmu" […]

Ja mogu da povučem razliku između pozitivnih i negativnih efekata političkog programa. Sviđa mi se dio o omogućavanju da radnici dobiju veći dio rezultata njihovog rada. Ne sviđa mi se dio o ubijanju disidenata."

Owen Jones piše da je trenutna Kubanska verzija socijalizma u stvari nije "pravi" socijalizam - ali da još uvijek to može postati:

"Socijalizam bez demokratije […] nije socijalizam. […] Socijalizam znači socijalizaciju bogatstva i moći. […] Kuba može da se demokratizuje i dozvoli političke slobode koje su trenutno uskraćene braneći  […] dobiti koje je donijela revolucija. […] Jedina budućnost socijalizma je […] kroz demokratiju. To […] znači organizovanje pokreta ukorijenjenog u zajednicu i radna mjesta. To znači zalaganje za sistem koji proširuje demokratiju na radna mjesta i privredu."

I kolumnistkinja Vašington Posta, Elizabeth Bruening je napisala kolumnu naslovljenu - Vrijeme je da damo šansu socijalizmu:

"Ne želim da budem pomiješana sa nostalgičarima za totalitarizmom, ja podržavam onaj oblik socijalizma koji bi bio demokratski i čiji bi primarni ciljevi bili dekomodificiranje rada, smanjenje ogromne nejednakosti koju je donio kapitalizam i razbijanje okova koje kapitalizam stavlja na politiku i kulturu."

Bez obzira na razlike u stilu u centralnim temama, svi ovi tekstovi dijele nekoliko čestih grešaka.

Socijalisti insistiraju da prethodni primjeri socijalizma nisu bili "pravi" socijalizam, ali niko od njih nam ne govori šta bi oni tačno uradili drugačije.

Manjkavi argumenti

Prvo, koliko god da autori insistiraju da prethodni primjeri socijalizma nisu bili "pravi" socijalizam, niko od njih nam ne govori šta bi oni tačno uradili drugačije. Umjesto da nam pruže makar okvirnu skicu kako bi "njihova" verzija socijalizma funkcionisala u praksi, oni bježe u apstrakciju i govore o velikim ciljevima i stremljenima umjesto o opipljivim institucionalnim karakteristikama.

"Stvaranje novog puta za čovječanstvo" i  "demokratizacija privrede" su dobre fraze, ali šta to znači u praksi? Kako bi "ljudi" kolektivno upravljali "njihovom" privredom? Da li bi smo se svi skupili u parku i debatovali koliko bi četkica za zube i šrafcigera trebalo poizvjesti? Kako bi smo odlučili ko dobija šta? Kako bi smo odlučili ko šta treba da radi? Šta ako se ispostavi da se mi ipak više ne slažemo nego što se slažemo?

Ovo nisu samo neki trivijalni detalji koje možemo da ostavimo na razmatranje nakon revolucije. Ovo su jednostavna i najosnovnija pitanja koja zagovornici bilo kog  ekonomskog sistema moraju biti sposobni da odgovore. Prošle su skoro tri decenije od pada Berlinskog zida - dovoljno vremena, neko bi pomislio, da "moderni" socijalisti iznesu neke ideje za drugačiju vrstu socijalizma. No tu smo gdje smo. Nakon svih tih godina oni još uvijek nisu prevazišli fazu opštih mjesta.

Drugo, autori djeluju kao da nisu shvatili da nema ništa ni izbliza novo u stremljenjima i ciljevima o kojima pričaju i frazama koje koriste. Omogućiti "ljudima" demokratsku kontrolu nad privrednim životom je oduvijek  bila težnja i obećanje socijalizma. Nije da ove ideje nikada nisu ranije pale na pamet ljudima koji su bili uključeni u rane socijalističke projekte. Naprotiv: to je uvijek  bila ideja. Ne postoji trenutak u kome su socijalisti započeli svoje projekte  sa izraženom namjerom da stvore stratifikovana društva na čijem čelu su tehnokratske elite. Socijalizam je uvijek tu završavao ali ne zato što je namjere bila da ispadne takav.

Socijalisti uglavnom reaguju sa iskrenom iritacijom kada im politički protivnici pomenu ranije neuspješne socijalističke projekte. Oni ne vide to kao ništa drugo do neiskren argument i kao nizak udarac. Ka rezultat toga oni odbijaju da odgovore na pitanje zašto su se ti pokušaju završili na takav način. Prema savremenim socijalistima, raniji socijalistički lideri jednostavno se nisu zaista potrudili i to je sve što treba znati.

No oni griješe. Austrijsko-britanski ekonomista Fridrih Hajek je već pokazao 1944. zašto socijalizam uvijek vodi ka ekstremnoj koncentraciji moću u rukama države i zašto je iluzija ideja da ova koncentrisana moć može da se kontroliše demokratski. Da se Hajek danas vrati iz mrtvih, vjerovatno bi imao neke probleme da se navikne na iPhone, dostavu hrane i društvene mreže ali bi u trenutku razumio situaciju u Venecueli.

Treće, savremeni socijalisti nisu uspjeli da odgovore na nedostatke socijalizma u ekonomskoj sferi. Mnogo pričaju o tome kako će njihova verzija socijalizma neće biti autoritarna već demokratska, participativna, fina i umiljata. Ako pretpostavimo da mogu dokazati da je Hajek pogriješio i da magično to ostvare, šta onda?

Ekonomija je bitna

U njihovoj verziji oni bi mogli da izbjegnu Gulage, montirane sudske procese i tajnu policiju, što bi svakako bio ogroman napredak u odnosnu na ranije verzije socijalizma u prošlosti. Ali i dalje bi imali disfunkcionalnu ekonomiju.

Savremeni socijalisti pretpostavljaju da bi demokratizovana verzija socijalizma bila ne samo humanije već i ekonomski produktivnija i efikasnija: reformišimo politički sistem i ostalo će se na neki način poboljšati. Ne postoji razlog zašto bi do toga došlo. Demokratija, građanske slobode i ljudska prava su poželjni sami po sebi ali oni sami od sebe ne čine države bogatijim.

Verzija Istočne Njemačke bez Štazija, Berlinskog zida i policijske brutalnosti bi bila mnogo bolja od države koja je već postojala, no čak i tada privredni proizvod je bio tri puta manji po glavi stanovnika u Istočnoj Njemačkoj od onog u Zapadnoj Njemačkoj. Demokratija sama od sebe ne bi učinila ništa da smanji tu razliku.

Verzija Sjeverne Koreje bez tajne policije i kampova za prinudni rad bi bila mnogo bolja država od države koja postoji. Ali čak i tad: razlika među životnim standardima Sjeverne Koreje i Južne je toliko velika da je prosječni Južnokorejanac 3-8 centimetara viši od prosječnog Sjeverokorejanca i živi 10 godina duže. Demokratija sama po sebi neće učiniti Sjevernokrejance višim niti će im povećati  šansu da dočekaju duboku starost.

Na kraju, savremeni argumenti za socijalizam se svode na "sljedeći put biće bolje jer mi to tako kažemo."

Nakon više od dvadeset propalih pokušaja to jednostavno nije dovoljno.

Dr. Kristian Niemietz je šef odsjeka za zdravstvo i socijalnu zaštitu Instituta za ekonomske poslove.

Izvor: IEA/CapX

Preveo: Nikola Mojović